Page 77 - STAV 332-333

čast naših sestara i majki, sistem vrijed-
nosti da svako može uživati slobodu ma
kako se zvao i na koji način vjerovao,
uveden je embargo na oružje. S druge
strane, četničke, fašističke falange, koje
su provodile velikosrpsku agendu, stva-
rajući državu samo i isključivo za Srbe,
imale su ogromne količine naoružanja i
municije, decenijama skupljanog za po-
trebe JNA. Također, imale su i nesmetan
prekodrinski protok roba, kapitala, pla-
ćenika, oružja, municije i ideologije zla,
ovjekovječene u Radio-televiziji Srbije i
Srpskoj pravoslavnoj crkvi.
“I, dobro, kakav je plan?”, upitah.
Držeći se za ručicu improviziranih koli-
ca napravljenih od manje autoprikolice,
Zijo mi reče: “Za pola sata smo na pila- nalazi ili u prizemnim prostorijama, sklo- je potpale i suhih drva. Sirova drva stva-
ni. Tvoj djed će nas potom sprovesti do ništima, ili je već odavno iseljeno izvan rala bi gust, crni dim i time odavala da
mjesta gdje se nalazi otpadno drvo. Tu grada... Jedino je ostao još Dom zdravlja, u kući ima nekoga, a onda bi uslijedile
ćemo nakupiti što više drva i potom na- monumentalna zgrada ili, bolje rečeno, četničke artiljerijske čestitke.
zad, prije policijskog sata.” njen skelet od tzv. vitalnih objekata... Došli smo do kapije. Trebalo nam je
S dozom opreza, u polučučećem po- Nastavili smo dalje, svjesni da mo- sat umjesto predviđenih pola. Ušli smo
ložaju spustili smo se ispod kuće komšije ramo čim prije doći do nekad jedne od do prvog hangara i, srećom, odmah našli
Džafera na cestu koja je vodila na odre- najvećih pilana u bivšoj državi, a koja je dovoljno otpadnog drveta. U savršenom
dište. Prošli smo pored “Centrotransove” djelovala u sklopu ŠIPAD-a. Djed je bio stanju. Suho. Počeli smo kupiti drva u
hale za popravak autobusa, potom pored šef komercijale, potom član upravljač- vreće. Gotovo da smo napunili kolica,
razvaljene platice, drvenog mostića na kih struktura, od osnutka 1963. godine kada se začula škripa. “Pssst”, rukom mi
Stupčanici. Krećući se uz obalu rijeke, do penzioniranja, koje se desilo dvije-tri pokaza djed. Povukli smo se iza kolica.
stigli smo do brane, nekadašnjeg mini godine pred rat. Znao je svaki centime- Djed i Zijo već su bili izvukli pištolje.
gradskog kupališta, i drvoreda koji nas tar tog prostora. Zvuk je postajao sve jači, odzvanjajući
je štitio od pogleda s Beka ravni. Odatle Pilana je razdvajala gradsko naselje Ka- halom. Činilo se da će se svakog trenut-
su četnici suvereno vladali prostorom pu- ragino Polje i prigradsko Olovske Luke. ka pojaviti ispred nas. Koliko ih ima?
cajući na ljude, vozila, životinje, sve što Luke su bile pod četničkom kontrolom! Jesu li i oni u potrazi za drvima ili je
se moglo kretati prema Karaginu Polju. Jedan ulaz u pilanu bio je s naše, a dru- to izvidnica? Hiljade misli, a sa svakim
Naselje je u cijelosti bilo iseljeno. Trebalo gi s njihove strane. Ulazili su i oni i mi, trenutkom rasla je napetost. Gotovo da
je pretrčati pedesetak metara do Semizo- ovisno o tome kada je kome šta trebalo. se mogao opipati strah koji se širio ha-
ve kuće, a odatle skrenuti s ceste na pro- Bilo je bitno ostati neprimijećen! Izabrati lom. Odjednom je sve stalo. Na zidu se
bijeni pješački put uz obalu rijeke, koja pravi trenutak! nazirala sjena. Bio sam siguran da je to
je opet bila zaklonjena što kućama, što Nama je trebao ogrjev. Imali smo do- vojnik u čučećem položaju. Sjena je u
šibljem, što drvećem od zloglasne kote voljno drva kući, možda i previše, ali nisu sljedećem trenutku ušla u halu. Zijo je
s koje je neprijatelj sijao smrt po Olovu. sva bila suha. Trebalo je vremena da se otkočio pištolj. “Vau, vau, vau!” Ispred
tek posječeno drvo prosuši. Nedostajalo nas se pojavilo kudravo, mršavo, malo,
NA ZIDU SE NAZIRALA SJENA žuto, bezazleno stvorenje, mašući repom,
U trku smo se našli pred Semizovom vidno raspoloženo i valjda sretno što je
kućom i na sigurnom. Ili smo bar tako mi- Nama je trebao ogrjev. naišlo na ljude.
slili?!? Čuo sam ispaljenje, potom zvižduk, Imali smo dovoljno drva Bio je to, vjerovatno, jedan od napu-
te se po uvježbanom refleksu bacio na štenih pasa iz okupiranih bošnjačkih sela
tlo. Isto su uradili i djed i Zijo. Grana- kući, možda i previše, ali u slivu Stupčanice kojem su sami vlasnici
ta je preletjela daleko iznad. Mogao sam nisu sva bila suha. Trebalo vratili slobodu, ni sami ne znajući šta će se
posmatrati “vatrenu kuglu” kako udara desiti s njihovim životima, dok su kretali
u višespratnice u čaršiji. Stan na spratu je vremena da se tek u neizvjesnost prema slobodnoj teritoriji.
do krova, prva zgrada do rijeke. Potom A te su životinje lutale danima po šumi,
je pogođena susjedna zgrada, ovog puta posječeno drvo prosuši. da bi potom sišle u naselja u potrazi za
stan sprat niže. Potom dva sprata niže. Nedostajalo je potpale i odbačenim komadom hrane u kontejne-
Trajalo je pola sata. Pozdravni, večernji rima, kantama, za ljudskom rukom koja
pluton s Brda (op. a. naziv sela odakle je suhih drva. Sirova drva će ih pomilovati...
granatiran grad). stvarala bi gust, crni dim i S druge strane, čini mi se, da se ni mi
Žao mi je što nisam imao kameru – Zijo, djed i ja – iza mini autoprikolice,
ili barem fotoaparat da ovjekovječim te time odavala da u kući ima nismo nikada toliko obradovali psu kao
trenutke zla! Čista nepatvorena mržnja! tog momenta na pilani, u novembru 1992.
Gađali su civilne stanove u isključivoj na- nekoga, a onda bi uslijedile godine, dok smo izvlačili drva za ogrjev
mjeri da sruše, zapale, unište, ubiju, rane, četničke artiljerijske iz mjesecom obasjane, poluuništene hale,
povrijede, u najmanju ruku istraumatizi- nekadašnje pilane i tvornice namještaja
raju. Znali su da se sve ono što je vojno čestitke. u Olovu. n

STAV 16/7/2021 77