Page 79 - STAV 332-333
P. 79

“Dosta je bilo isprike i kršenja obećanja da-  topli unutrašnji smijeh kada se čovjeku   LEGENDA O ALIJI
          tih samome sebi.” Ali, možda se ne bi peo   učini da može sve. U nekoj zatomljenoj   Odmah ispod munare, uz same obrise
          gore i ispunio vlastitu želju hranjenu cijela   opijenosti, posegao je za kvakom, ali vra-  temelja nekadašnje džamije, podignuto je
          tri desetljeća, i više, da se dva autobusa u   ta su bila zaključana, a njemu se učinilo   turbe, jednostavno, bez bilo kakve estet-
          pokušaju da se mimoiđu nisu prepriječi-  kada bi se, sada, u ovom, i samo u ovom   ske vrijednosti, ni po čemu zanimljivo. Ali
          la tačno na onom mjestu gdje se, pošto se   trenu, popeo na šerefu, izučio bi takav   samo dok mu se ne prikučimo i pročitamo
          obiđe cijelo brdo na kojem stoluje utvrda,   ezan da bi se cijela okolina uspravila u   ono što piše na njemu: “Mehrum Torlaka
          vrati nazad na magistralu. Iza autobusa se   zaustavljenom vremenu, mada ezana u   Alije. Poginuo je klanjajući namaz u Tor-
          stvorila kolona pa je putnik naš izašao da   svom životu nikad nije učio niti ga je   lakovcu oko 1650. godine. Postoje njegova
          kupi divlje jagode od dječurlije koja je isko-  znao napamet.        tri turbeta, i to u Beču, Torlakovcu i Vin-
          ristila priliku što cijeli saobraćaj sada ide   Sada se smijao naglas okrećući se oko   cu. Ruhina Fatiha. Ovo turbe obnovio je
          kroz sred njihovog sela pa izašla da štogod   sebe i tražeći u travuljini i šiblju ostatke   Katlak Hasan sa porodicom 1974.” Tek
          utrži. Možda ne bi izašao iz auta, jer imao   te Bog zna kada srušene Sulejmanije. I   ovaj natpis rasplamsava u putniku maštu
          je prečeg posla i silno mu se žurilo, da ga   nalazio ih je. Zemlja je tačno ocrtavala   i budi davna sjećanja. Taj Alija Torlak bio
          nisu u rukama jednog dječaka privukli   obrise temelja i pokazivala da je ovdje   je, kažu historičari, dizdar u ovoj tvrđavi
          nisci – vlati trave s resalim završetkom i   nekada stajala džamija skromnih dimen-  i bezbroj puta spustio se ovamo s vojskom
          jagodama nanizanim u ogrlicu. E, to ga   zija koju je, vjerovatno, koristila posada   da bi klanjali namaz. Još za života narod
          je vratilo u djetinjstvo i u jednom djeliću   osmanske vojske što je čuvala ovaj grad i   ga opasivaše legendom, a nakon smrti po
          sekunde izbrisalo sve ispred njega, i auto-  iz njega cijelo ovo područje i put za Jajce i   njemu, gore, uzvodno, uz Vrbas, prozvaše
          buse koji su se bjesomučno koprcali da se   Sarajevo. Džamija je zasigurno podignuta   to naselje Torlakovac i na mjestu gdje je
          iskobeljaju iz tijesnog puta, i neodgodive   u godinama kada su Osmanlije konačno   poginuo podigoše mu turbe. Dugo su lju-
          poslove, i kolonu automobila, i nervozne   zagospodarile Jajcem. Te 1528. mora da je   di iz ovog kraja obilazili to turbe, milovali
          vozače, i sve. Kupio je sve niske i tegle s   i Vinac pao u njihove ruke, a na vlasti je   njegove zidove, učili dove i darivali turbe-
          jagodama i pitao dječake kako se može do   već osam godina bio baš on – Sulejman   tara u nadi da će im se ispuniti sve želje,
          tvrđe i gdje auto da ostavi. Ali oni mu re-  Veličanstveni Zakonodavac. U tim godi-  da će i njih konačno pogledati sreća i bli-
          koše da nema potrebe ostavljati auto, već   nama dok su još trajali napadi na Bihać i   zniti im se sve ovce i svaki drugi berićet
          da može s njim do pola brda, “strmo je,   gradove na Uni ova je tvrđava zasigurno   ulaziti u njihove domove i da će se jednog
          gospodine, znate”.                bila važna u kompleksu odbrambene linije   dana probuditi, a oni hrabri i drčni kao
            Kad se napokon popeo gore i ostavio   u središtu s Jajcem. Kao što se grad Bočac   što je nekada bio Alija Torlak, kojeg narod
          auto, dok je pješice prelazio gornji dio puta   prepriječio na ulazu u Bočačku klisuru da   još za života zavi u legendu. A ovamo, ka
          oklopljenog šumom, snizavajući, kako su   brani put koji od Banje Luke vodi ovamo   ovom turbetu podignutom nad mezarom
          to govorili u djetinjstvu, jagode s niska i   prema Jajcu, a Jezero da štiti puteve koji   Alije Torlaka, za velikih suša kada bi nad
          dugo ih kotrljajući po ustima kao da ih   vode iz Dalmacije preko Glamoča i iz Bi-  Vincem i cijelim krajem nebo šutjelo kao
          želi vječito zadržati skupa s tim okusom   haća preko Ključa, tako je Vinac podignut   nijemo, uspinjahu se procesije te dugo uči-
          koji nije osjetio još od dječaštva, otvorio se   s namjerom da brani ovaj put koji dola-  še kišne dove, danima, uporno, sve dok ne
          iznenada pred njim brežuljak s munarom   zi iz Visokog preko Travnika i iz Dveri i   bi zagrmjelo sa sjevera i zacrnilo se nebo.
          koju je gledao tolika desetljeća i njegov se   Dubrovnika preko Rame i Prusca. Ali, ka-  Glas o hrabrosti Alije Torlaka, sina Mu-
          san raspršio kao otpuhan. Tad se pokajao   snije, kada se plima Osmanskog Carstva   stafinog, kojeg iz mraka zaborava historiji
          što se uspinjao ovamo i poželio da nikada   prelila ka Budimu i Pešti, njen se značaj   pred lice izbacuje jedan list u popisu Bo-
          nije donio takvu odluku. Pogledao je onih   sasvim istopio i ona je napuštena. I eto,   sanskog sandžaka iz 1604. godine, na ko-
          nekoliko jagoda ostalih na nisku kao da   Vinčani su je se sjetili tek nakon zadnjeg   jem stoji zapisano da Ali-aga u nahiji Vinac
          su krive za sve. Strgao ih grubo i ubacio   rata i agresije na Bosnu pa udariše ovu   uživa najveći timar s prihodom od 1.850
          u usta kao da im se sveti. Pred njim nije   munaru kao spomenik jednom srušenom   akči, odletio je čak do Istanbula, skupa
          bilo džamije, nikakve, ni one koju je u sto-  spomeniku.             s glasom o hrabrosti njegovog imenjaka
          tinama verzija zamišljao kada bi prolazio
          kroz Vinac, ni stvarne. Gola i sama, pred
          njim je stajala munara. Takvo nešto nikada
          nije vidio – munaru bez džamije. A onda
          se sjetio da ni to nije istina, vidio ju je u
          Kazancima pored Gackog – džamiju su
          srušili, a munara je ostala i stoji tako već
          skoro pola milenija i jednako i danas mu-
          jezin se popne na nju i uči ezan.
            Prišao je gušeći neki nepojmljiv strah
          u dubini svoga bića. Odmah se vidjelo da
          ova munara nije sabrala u sebi ni pola vi-
          jeka, a kamoli pola milenija. Kada je stao
          pred nju, sve mu se razjasnilo. “Džema-
          tlije Vinca i okoline na temeljima Sulej-
          manove džamije sagradiše ovu munaru
          godine 2002/1423. Radove u ime Allaha
          dž. š. izveo Čajo Edin.” Tako je pisalo na
          ploči uklesanoj ponad gvozdenih vrata ko-
          jima se ulazi u munaru. Još dok je sricao
          ova slova, osjetio je kako ga obuzima onaj


                                                                                                    STAV 16/7/2021 79
   74   75   76   77   78   79   80   81   82   83   84