Page 81 - STAV 332-333

ovamo na namaz, pa je uskoro i ona postala Spjev o Aliji Torlaku našim očima, ne može čovjek ukrotiti maštu
bez svrhe i, predana zubu vremena, sasvim pa da ne zamisli kako se dolje, u podgra-
se rastočila. Ali, Čelebija je ne spominje podudara se i s narodnom đu – gdje je vjerovatno bila izgrađena neka
kao džamiju posvećenu Sulejmanu Veli- predajom, a ona kaže da vila u kojoj će boraviti oni koji su pozvani
čanstvenom, kako je naš putnik pogrešno na bosanski dvor pa čekaju ovdje, trinaest
zaključio, već Sulejmanu II, sinu sultana je Alija bio takav junak kilometara pred Jajcem, da stigne glasnik
Ibrahima I i sultanije Salihe Dilašub, kršte- i odredi im tačan čas kada će ih kralj, ili
ne u Srbiji kao Katarina. Sulejman II se na da mu na vascijeloj Bosni veliki knez, primiti u audijenciju – vrpo-
prijestolje propeo, kazuju historičari, 1687. nije bilo ravnog. Često bi lje razni poslanici i poklisari i po ko zna
godine, i to tako što je svrgnuo svog brata koji put nanovo ponavljaju napamet nau-
Mehmeda IV, a sve zbog jednog Bosanca, iz Vinačke utvrde izjahao čene rečenice koje će reći pred bosanskim
velikog vezira Sari Sulejmana Bošnjaka, kraljem. A možda je takva vila, u kojoj se
kojeg Mehmed IV, uprkos silnih pritisaka na čelu vojske pa udario i po nekoliko mjeseci znalo čekati da se
nakon poraza u bitki kod Haršanija, nije prema Uni i dalje, preko kralj umilostivi, bila baš dolje na mjestu
htio smijeniti s položaja. Taj Sulejman II na kojem je danas munara, pa je Osman-
počeo je vraćati sve ono što je Sulejman Kupe, sve do Pešte i Beča. lije, kao u mnogim slučajevima, srušiše i
Veličanstveni zauzeo, a ostali sultani u sto Silne je glavobolje zadavao namjesto nje izgradiše džamiju za gradsku
godina među njima rasuli u vjetar. I taman posadu. A možda je, nemilosrdno se vrti
kada se spremao da krene na Budim i vrati Austrijancima i njegovo kotač mašte u čovjeku dok se sav izgreban
ga Osmanskom Carstvu, snađe ga vodena probija kroz trnje uskim stazama koje su
bolest i odvede s ovog svijeta. ime se sa sve većom načinili psi, ti najvjerniji posjetioci naših
Ali ne mora biti da je naš putnik bio mržnjom spominjalo na zabačenih srednjovjekovnih gradova, baš
sasvim u krivu. Jer, otkriva on kasnije kako ovdje u Vincu, daleko od dvorskih ušiju i
neki historičari tvrde da je narod sam, Bečkom dvoru. očiju i nemilosrdnih intriga, kralj Tomaš
na tom mjestu gdje je stajala Sulejmani- čuvao svoju ljubav, Vojaču, mater posljed-
ja, načinio drugu džamiju. Možda je prva gradova iz 1833. godine, kako to piše njeg bosanskog kralja, ženu prostog roda
džamija, kao što je to bio običaj u svakom Muhamed Kreševljaković, koji je te po- – mirsku ženu, kako bi rekli pripadnici
novoosvojenom gradu, sagrađena odmah pise držao u rukama. U njima se, kazuje Crkve bosanske, patarenku, kako bi rekao
čim su Osmanlije zauzele Vinac – i to za Kreševljaković, konstatira kako u gradu papa u Rimu, babunku, kako bi kazao car
posadu u tvrđavi, za vrijeme Sulejmana I nema više ni rezerve hrane, ni streljiva Dušan – čije se ljubavi morao odreći, on,
Veličanstvenog – a sve po principu da je ni oružja, a samim tim ni posade, pa nije kralj Tomaš, u ime kraljevstva mu i papin-
ondje gdje nikne džamija to islamska ze- teško zaključiti da je te godine napuštena. ske krune, i krišom, zamaskiran i prekri-
mlja i Osmanlije je više ne vraćaju i dužni A iz gustog balkanskog historijskog mulja ven crnom kabanicom, dojahivao ovamo i
su da se bore za nju do zadnje kapi krvi, izranja grad Vinac u jednom dokumentu sastajao se ovdje s njom, možda baš u jed-
Možda je ta džamija s vremenom propala iz 1453. godine, dakle u vrijeme kada je noj od ovih soba čiji se obrisi gube pod sve
pa su mještani načinili na njenim temelji- nad Bosnom kraljevovao Stjepan Tomaš, gušćim i gušćim šipražjem. I možda je – a
ma novu, za sebe, i posvetili je Sulejmanu prvi kralj koji je stolovao u Jajcu, i te go- ko će to zasigurno znati – tijelo Vojačino
II, koji je, po silini svojih pohoda, ličio na dine on je već bio i prvi bosanski kralj položeno ondje, pod jednim od stećaka u
Sulejmana I i ulio muslimanima novu nadu. kojem je titulu priznao i papa u Vatikanu brini pored puta na izlazu iz Vinca, bez
Ali, sve su to pretpostavke, a historija ih je i čekao je krunu. Te godine, kako to piše ikakvog zapisa i ornamenta, da i u smrti
ionako prepuna. Uglavnom, stajala je ovdje historičarka Desanka Kovačević-Kojić u vječnuje tiho i skriveno, inkognito, onako
prije nekih sedamdeset godina. Vidio ju je knjizi Gradska naselja srednjovjekovne bo- kako je i živjela od onog dana kada se Stje-
Đoko Mazalić. On je opisuje kao običnu i sanske države, krenuli su iz Dubrovnika pan Tomaš oženi ženom roda plemenita,
građenu od drveta. I to je njen posljednji poklisari na bosanski dvor, pa se zausta- Katarinom Kosačom, unukom glasovitog
trag u dokumentima kojima barata historija. više ovdje, “sotto Vinazac”. Sandalja Hranića, a papa ga upisa u knji-
Posljednji svoj trag u historijskim Dok se probija kroz gusto granje u koje gu evropskih kraljeva i on se ponada da je
dokumentima tvrđava ponad džamije je obrasla unutrašnjost tvrđave, koja se siste- tako spasio bosansko kraljevstvo i zauvijek
ostavila je u popisu inventara bosanskih matski rastače već stoljećima i nestaje pred cijelu Bosnu. n

STAV 16/7/2021 81