Page 81 - STAV 332-333
P. 81

ovamo na namaz, pa je uskoro i ona postala   Spjev o Aliji Torlaku   našim očima, ne može čovjek ukrotiti maštu
          bez svrhe i, predana zubu vremena, sasvim                            pa da ne zamisli kako se dolje, u podgra-
          se rastočila. Ali, Čelebija je ne spominje  podudara se i s narodnom   đu – gdje je vjerovatno bila izgrađena neka
          kao džamiju posvećenu Sulejmanu Veli-  predajom, a ona kaže da       vila u kojoj će boraviti oni koji su pozvani
          čanstvenom, kako je naš putnik pogrešno                              na bosanski dvor pa čekaju ovdje, trinaest
          zaključio, već Sulejmanu II, sinu sultana   je Alija bio takav junak   kilometara pred Jajcem, da stigne glasnik
          Ibrahima I i sultanije Salihe Dilašub, kršte-                        i odredi im tačan čas kada će ih kralj, ili
          ne u Srbiji kao Katarina. Sulejman II se na  da mu na vascijeloj Bosni   veliki knez, primiti u audijenciju – vrpo-
          prijestolje propeo, kazuju historičari, 1687.   nije bilo ravnog. Često bi   lje razni poslanici i poklisari i po ko zna
          godine, i to tako što je svrgnuo svog brata                          koji put nanovo ponavljaju napamet nau-
          Mehmeda IV, a sve zbog jednog Bosanca,  iz Vinačke utvrde izjahao    čene rečenice koje će reći pred bosanskim
          velikog vezira Sari Sulejmana Bošnjaka,                              kraljem. A možda je takva vila, u kojoj se
          kojeg Mehmed IV, uprkos silnih pritisaka   na čelu vojske pa udario   i po nekoliko mjeseci znalo čekati da se
          nakon poraza u bitki kod Haršanija, nije   prema Uni i dalje, preko   kralj umilostivi, bila baš dolje na mjestu
          htio smijeniti s položaja. Taj Sulejman II                           na kojem je danas munara, pa je Osman-
          počeo je vraćati sve ono što je Sulejman  Kupe, sve do Pešte i Beča.   lije, kao u mnogim slučajevima, srušiše i
          Veličanstveni zauzeo, a ostali sultani u sto   Silne je glavobolje zadavao   namjesto nje izgradiše džamiju za gradsku
          godina među njima rasuli u vjetar. I taman                           posadu. A možda je, nemilosrdno se vrti
          kada se spremao da krene na Budim i vrati  Austrijancima i njegovo   kotač mašte u čovjeku dok se sav izgreban
          ga Osmanskom Carstvu, snađe ga vodena                                probija kroz trnje uskim stazama koje su
          bolest i odvede s ovog svijeta.   ime se sa sve većom                načinili psi, ti najvjerniji posjetioci naših
            Ali ne mora biti da je naš putnik bio   mržnjom spominjalo na      zabačenih srednjovjekovnih gradova, baš
          sasvim u krivu. Jer, otkriva on kasnije kako                         ovdje u Vincu, daleko od dvorskih ušiju i
          neki historičari tvrde da je narod sam,  Bečkom dvoru.               očiju i nemilosrdnih intriga, kralj Tomaš
          na tom mjestu gdje je stajala Sulejmani-                             čuvao svoju ljubav, Vojaču, mater posljed-
          ja, načinio drugu džamiju. Možda je prva   gradova iz 1833. godine, kako to piše   njeg bosanskog kralja, ženu prostog roda
          džamija, kao što je to bio običaj u svakom   Muhamed Kreševljaković, koji je te po-  – mirsku ženu, kako bi rekli pripadnici
          novoosvojenom gradu, sagrađena odmah   pise držao u rukama. U njima se, kazuje   Crkve bosanske, patarenku, kako bi rekao
          čim su Osmanlije zauzele Vinac – i to za   Kreševljaković, konstatira kako u gradu   papa u Rimu, babunku, kako bi kazao car
          posadu u tvrđavi, za vrijeme Sulejmana I   nema više ni rezerve hrane, ni streljiva   Dušan – čije se ljubavi morao odreći, on,
          Veličanstvenog – a sve po principu da je   ni oružja, a samim tim ni posade, pa nije   kralj Tomaš, u ime kraljevstva mu i papin-
          ondje gdje nikne džamija to islamska ze-  teško zaključiti da je te godine napuštena.   ske krune, i krišom, zamaskiran i prekri-
          mlja i Osmanlije je više ne vraćaju i dužni   A iz gustog balkanskog historijskog mulja   ven crnom kabanicom, dojahivao ovamo i
          su da se bore za nju do zadnje kapi krvi,   izranja grad Vinac u jednom dokumentu   sastajao se ovdje s njom, možda baš u jed-
          Možda je ta džamija s vremenom propala   iz 1453. godine, dakle u vrijeme kada je   noj od ovih soba čiji se obrisi gube pod sve
          pa su mještani načinili na njenim temelji-  nad Bosnom kraljevovao Stjepan Tomaš,   gušćim i gušćim šipražjem. I možda je – a
          ma novu, za sebe, i posvetili je Sulejmanu   prvi kralj koji je stolovao u Jajcu, i te go-  ko će to zasigurno znati – tijelo Vojačino
          II, koji je, po silini svojih pohoda, ličio na   dine on je već bio i prvi bosanski kralj   položeno ondje, pod jednim od stećaka u
          Sulejmana I i ulio muslimanima novu nadu.   kojem je titulu priznao i papa u Vatikanu   brini pored puta na izlazu iz Vinca, bez
          Ali, sve su to pretpostavke, a historija ih je   i čekao je krunu. Te godine, kako to piše   ikakvog zapisa i ornamenta, da i u smrti
          ionako prepuna. Uglavnom, stajala je ovdje   historičarka Desanka Kovačević-Kojić u   vječnuje tiho i skriveno, inkognito, onako
          prije nekih sedamdeset godina. Vidio ju je   knjizi Gradska naselja srednjovjekovne bo-  kako je i živjela od onog dana kada se Stje-
          Đoko Mazalić. On je opisuje kao običnu i   sanske države, krenuli su iz Dubrovnika   pan Tomaš oženi ženom roda plemenita,
          građenu od drveta. I to je njen posljednji   poklisari na bosanski dvor, pa se zausta-  Katarinom Kosačom, unukom glasovitog
          trag u dokumentima kojima barata historija.  više ovdje, “sotto Vinazac”.  Sandalja Hranića, a papa ga upisa u knji-
            Posljednji svoj trag u historijskim   Dok se probija kroz gusto granje u koje   gu evropskih kraljeva i on se ponada da je
          dokumentima tvrđava ponad džamije   je obrasla unutrašnjost tvrđave, koja se siste-  tako spasio bosansko kraljevstvo i zauvijek
          ostavila je u popisu inventara bosanskih   matski rastače već stoljećima i nestaje pred   cijelu Bosnu.    n


                                                                                                    STAV 16/7/2021 81
   76   77   78   79   80   81   82   83   84   85   86