Page 61 - STAV broj 371

i nekakvu čudnovatu razdraganost kakvu
nikada odšutio nije. Odjednom je pomi-
slio kako su sve ove djevojke njegove kće-
ri, baš onako čestite i nevine kako ih je on
zamišljao, a one su posvud sadile bijeli luk.
Znajući koliko nakon kupanja čovjek
ožedni, te je zato i prodavao bozu pred
hamamom, Hasan se u jednom trenutku
trkom odvoji od ovog kola, sav pretopljen
u misao kako se što brže treba vratiti kući
i napojiti sve one djevojke što izvirahu na
vrata hamama, kćeri svoje. Bio je toliko
pritisnut ovom brigom i onim osjećajem
potpune ispunjenosti da nije ni primijetio,
jadan, da mu se žena još nije probudila i
da je noć, samo što se mjesec nad šeherom
tako usjajio da je posvud ispod sebe stvarao
dan-danji, kao usred ljeta. Ali, kada opet
dođe pred hamam, tamo nije bilo nikog.
Djevojke kao da su nestale. Tri je puta obi-
šao oko kupatila, ali uzalud, nigdje ih nije
bilo, a vrata bijahu zakatančena i iznutra
se ništa nije čulo. Nad gradom vladaše
potpuna tišina i Hasan pade posred kal-
drme, plačući i dozivajući one djevojke,
kćeri svoje: “Gdje ste, kanio sam da vas
vodim majci, da je cjelivate, da je iz nje-
nog čemernog života prenesemo ovamo,
u život pun svjetlosti i vašeg smijeha?!”
U tom zalajaše psi negdje na Kovačima.
Hasan se trgnu i shvati da je posvud oko
njega noć i dosjeti se priča kako se obnoć
oko banja i hamama iskupljaju prikaza-
nja i igraju svoja šejtanska i vilinska kola.
Hasan pokupi svoj ibrik, nabaci ga
na leđa i, prežajući se mahalama da ga ne
bi vidio koji od pasvandžija, ode kući i
kriomice se zavuče pod jorgan, sretan što
ženu nije probudio. Ali, ujutro, kada ga
žena dozva iz sna, ima Hasan šta vidjeti:
iz njegovih džepova, iz njedara, iz džezve
i ibrika prelijevaju se dukati, a žena ih
skupljaše u pregršte i bacaše ih uvis kao
pomahnitala. Bozadžija Hasan tad shvati
istinu – sva su se ona čehna bijelog luka
preko noći pretvorila u dukate i sada
zveckaju po cijeloj kući kao smijeh stoti-
na djece. Sretan, zakle se on pred ženom
da će ispuniti svoj san i priznade joj kako
već godinama mašta da izgradi džamiju.
Žena ga gledaše ščuđeno, a on joj obeća
kupiti feredžu kakvu još niko u Sarajevu
nije obukao.
Kad je džamija bila gotova, vele, žena mu
reče da treba sagraditi i česmu, jer džamija
bez česme isto je kao kuća bez evlada. Ali
Hasan joj se požali da je potrošio sve dukate.
Žena na to odluči da prodaju onu feredžu
koju joj je naručio iz Damaska i da od nje
sagrade česmu. Zato se, vele, džamija zove
i Feredžuša, a ima i onih koji su se kleli
kako su u tajanstvenim dubinama noći,
prolazeći ovuda, vidjeli najljepše djevojke
kako igraju kolo oko česme i da su u nji-
ma prepoznali Hasanove nesuđene kćeri.

STAV 15/4/2022 61