Page 49 - STAV broj 338

ROĐENA NA DRINI papira. Užasna je oskudica bila. I pored te
“Rođena sam u Goraždu u familiji neimaštine, opet bih se tamo vratila. Svi
Herenda. Majka mi je bila iz Višegrada, smo bili jednaki. Veseli. Nasmijani. Druga-
iz porodice Ustaujić. Babo je bio imam rice su međusobno mijenjale odjeću. Meni
matičar. Službovao je u Goraždu, Čajniču, je to bilo divno. Drugi dan Bajrama bio bi
Visokom, Gračanici kod Visokog. U Viso- teferič na Ravnom brdu. Ako imaš tene,
ko smo preselili pred sami Drugi svjetski ideš bos do derneka i onda obuješ tene.”
rat. Babo je iz Čajniča službeno premje- Na pitanje čega se sjeća sa suprugove
šten u Visoko. Punih osam mjeseci babo robije na koju je vansudski osuđen, kaza-
se nadao da će se vratiti u Čajniče. Silno la je: “Zbog pripadanja mladomusliman-
je volio taj grad i tamošnji narod. Salih ef. skom pokretu, bio je vansudski osuđen na
Muftić, jedan od uglednika toga vremena, dvije godine i sedam mjeseci. Osam mje-
rekao mu je: ‘Mi te nagrađujemo premje- seci nismo znali za njega, gdje je, je li živ.
štajem u grad Visoko. Iz te selendre ideš u Po izlasku s robije malo je pričao o tome.
Visoko, koje je mahala sarajevska. Misliš Najviše sam saznavala kad bi on pričao s
li ti djecu školovati?’ Babo je umro u 63. kolegama. Jednom ga je zovnuo koman-
godini, a majka čak u 50. godini. Salih i dant logora i pitao da li bi želio ranije izaći.
ja upoznali smo se sasvim slučajno. On je Nakon što je potvrdno odgovorio, ponudio
znao da moj otac ima dvije kćerke. Znao mu je mogućnost da sklope ugovor. ‘Ti ćeš
je, također, da su udate. U razgovoru s slušati šta pričaju tvoje kolege pritvorenici
mojim komšijama Lemešima saznao je da i nama prenositi’, rekao mu je. U prvi mah
Hamid efendija ima i treću kćerku, koja je zastao. Ponestalo mu daha. Potom mu
je djevojka. Jednog dana je došao po danu je moj Salih rekao da je na prvom mjestu
da se upoznamo. U razgovoru šta voliš, šta vjernik, musliman, te da ne može prihva-
ti je hobi, čime se baviš, rekla sam mu da titi ponudu jer je to strahovit grijeh. On je
sam silom prilika prekinula školovanje, te ustao i uz uzvik ‘balijo’ čizmom ga toliko
da je čitanje moja velika ljubav. Pitao me žestoko udario u leđa da se jedva uspravio.
je šta volim da čitam, a ja sam mu odgo- U tom momentu Bog mu je dao toliko ra-
vorila da sam pročitala mnoga djela naših dosti kao da mu je neko poklonio čitav
pisaca. Tad me pitao da li sam čitala Zeleno dunjaluk. U sebi je pomislio: ‘Kad sam
busenje od Edhema Mulabdića. Kad sam izdržao ovo dosad, izdržat ću i ovo odsad,
rekla da nisam, on mi je donio taj roman. ali neću biti izdajica.’ Nažalost, mnogi su
I tako je krenula naše poznanstvo. Šest pokleknuli pod užasnim torturama.” Iz porodičnog albuma
godina bili smo u vezi. U tih šest godina Valja se podsjetiti da je rahmetli Sa-
bilo je Salihovo odsluženje vojnog roka, lih ef. Trako 9. maja 1949. uhapšen i osu- Breza i Pajtov han. Zanimljivo je da je i
studij i smrt moga babe Hamida.” đen, bez Suda, na maksimalnu kaznu tzv. poslije izlaska s robije ostao pod stalnom
društveno-korisnog rada u trajanju od 27 pratnjom kao nepodoban. Hapšen je kad
OD MOG DJEVOJAČKOG RUHA SKROJILI mjeseci. Pušten je 8. augusta 1951. godi- je predsjednik Egipta Džemal Abdul Na-
BABI ĆEFINE ne. Nakon istrage u Ćemaluši, gdje je pod ser bio u posjeti SFRJ.
Halida-hanuma nastavlja svoju priču. vrlo teškim uvjetima boravio u skučenom
“U ono vrijeme kad smo živjeli u Viso- potkrovlju bez prozora, uz česta maltreti- PREBOLOVALA KUGU
kom bila sam četvrta ili peta muslimanka ranja, popraćena strašnom glađu, nakon Interesiralo me je da li je zapamtila još
u razredu. Bilo je kritika što smo mi kao mjesec i po dana prebačen je u “Crnu neku pandemiju. “Zapamtila sam i pre-
učenice nosile haljinu, što smo bile sa kuću” u Travniku. U toj kući proveo je bolovala trbušni tifus. Tada sam imala 18
skraćenom kosom. Babo nam nije prigova- oko dva mjeseca. Tu je bio izložen smradu godina. Gotovo da nije bilo kuće u kojoj
rao jer je želio da se školujemo, da budemo prljavštine i neprestanim ujedima buha. neko nije bolovao od te opasne bolesti.
obrazovane. U školu nismo išle u dimija- Potom je po nekoliko mjeseci boravio na Karakteristično je bilo i za tu bolest da
ma, ali smo po kući nosili dimije i ostalu raznim zatvorskim radilištima kao što su oboljeli imali visoke temperature, 40
našu nošnju. Bilo je onih koji su izokola su Rilić (Kupres), Čengić-Vila, rudnici i više stepeni. Dugo se bivalo u neznani.
zbog našeg oblačenja haljine u školi go-
vorili da Hamid-efendiji fali samo ‘zlatni “Jednog dana je došao po danu da se upoznamo. U razgovoru
krst na vratu’. Kćeri Hamid-efendije nisu
išle ni na igranke, ostale su ono što jesu, šta voliš, šta ti je hobi, čime se baviš, rekla sam mu da sam
a kćeri onih kritičara su prihvatale novi silom prilika prekinula školovanje, te da je čitanje moja
trend ponašanja omladine. Vratila bih se
u onu mladost iako se živjelo u neimaštini. velika ljubav. Pitao me je šta volim da čitam, a ja sam mu
Od padobrana smo šili odjeću, a jednom odgovorila da sam pročitala mnoga djela naših pisaca.
mom rođaku koji se kao muhadžir vraćao
u Goražde od vojničke deke sašiveno je Tad me pitao da li sam čitala ‘Zeleno busenje’ od Edhema
odijelo. Kad je moj rahmetli babo umro,
nije bilo ćefina da ga opremimo. Ja sam iz Mulabdića. Kad sam rekla da nisam, on mi je donio taj
sehare izvadila djevojačko ruho da se babi roman. I tako je krenula naše poznanstvo. Šest godina bili
od njeg skroje ćefini. A poznati profesor
rahmetli Ešref ef. Kovačević pričao nam smo u vezi. U tih šest godina bilo je Salihovo odsluženje
je da se njegov babo opremio u ćefine od vojnog roka, studij i smrt moga babe Hamida.”

STAV 27/8/2021 49