Page 75 - STAV broj 203

STAJALIŠTA

KRIVO SRASTANJE
Kuća puna tišine
BITI DOBAR

ČOVJEK NAJVEĆA

JE DEREDŽA
Piše:
Sadik IBRAHIMOVIĆ

Ponekad je pažljivo posmatram i jasno uviđam da je u stanju
potpune pomirenosti. Budućnost nema, zbivanja svagdašnja
uopće je ne zanimaju, a o prošlosti, u koju je uronjena svim svojim
bićem, nema snage pričati

tkako su moj sin i kćerka po- Tako, nedavno, u jednom od, kako djece. Doduše, primali su socijalnu po-
svršavali škole, jaknuli, osa- rekoh, sve rjeđih stanja kad se osje- moć, ali mizernu, tek da ne umru od
mostalili se, zasnovali svoje ća nešto bolje, poče mi pričati kako je gladi. Habiba je čula za to i izdržavala
Oporodice i posvetili se orga- 1949. godine tri mjeseca učestvovala na ih od svoje skromne plaće. Eto kakav
niziranju vlastitih života, posljednjih radnoj akciji u Zemunu. Znam sve po- je i koliki to insan bio!
nekoliko godina živim s majkom, ostar- jedinosti o tome, ali pažljivo je slušam – Nisam znao za to.
jelom i bolesnom. kao da tu priču čujem prvi put. Veli da – Ni ja, mada smo bile bliske. Ni-
Tih je to i miran život. Odgovara mi. je tamo bila prisilno, kao, uostalom, i kad mi o tome nije pričala. Saznala sam
Kuća je puna tišine. Majka uglavnom svi drugi, da je to u biti bio kazamat, za to od drugih. A i to mnogo govori o
spava i, osim šačice najnužnijih riječi robijašnica, da je bila disciplinski treti- njoj – gotovo prošaputa majka, rukom
koje razmijenimo tokom dana, naša je rana i kažnjena prekovremenim radom mi dade znak da ne može više pričati i
komunikacija najčešće neverbalna: od- zato što je klanjala i odbijala jesti svi- spusti glavu na jastuk.
lično poznajem njenu prirodu, navike, njetinu, da je tokom ta tri mjeseca, za Pod snažnim dojmom onog što
želje i potrebe, kad šta pije, jede, uzima razliku od ostalih brigadira, svega dva sam čuo, kroz glavu mi prolazi gale-
lijekove, kad odlazi na spavanje, kad se puta bila u Beogradu: jednom u biosko- rija solventnih, samozadovoljnih i od
noću budi i želi čašu vode, pa nam ri- pu (gledala je, veli, film Barba Žvane), silnog bonluka zadriglih likova. Neke
ječi nisu ni potrebne. drugi put u bolnici uslijed enormne fi- od njih viđam u džamiji, u prvom su
Ponekad je pažljivo posmatram i ja- zičke iscrpljenosti... safu dakako. Dok ih gledam, pitam
sno uviđam da je u stanju potpune po- – O tome bi trebalo pisati – rekoh. se pomažu li ikome. Ne znam, možda
mirenosti. Budućnost nema, zbivanja – Da, trebalo bi, ali koga to zanima?! i pomažu, ali sudeći po njihovim tr-
svagdašnja uopće je ne zanimaju, a o – Zanima, zanima! Nego, zaboravio bušinama i podvoljcima, više je nego
prošlosti, u koju je uronjena svim svo- sam ti reći da sam pisao o našoj Habibi! vidljivo da, baš onako prilježno, po-
jim bićem, nema snage pričati. – Kojoj Habibi? najviše pomažu sami sebi. I, premda
Ipak, katkad, kad se osjeća nešto bo- – Našoj! Komšinici, učiteljici! je majka sklopila oči i odmarala se od
lje, premda su, nažalost, kako vrijeme – Zaista?! Jesi li lijepo pisao o njoj? za nju, očito, prenapornog razgovora,
prolazi, takva stanja sve rjeđa, starica – Zar bih mogao drukčije?! ne izdržah i rekoh:
od devedeset ljeta, tjelesno potrošena, – Lijepa moja Habiba, Bog joj sva- – Majko, to što je radila Habiba pra-
ali začuđujuće bistre i pronicljive svije- ko dobro dao! Neka si pisao, neka. I va je, istinska vjera! A ako to nije, onda
sti, upita me nešto, ja, opet, da je ne bih treba! Jesi li pisao kako je godinama i ne znam šta je!?
zamarao, odgovorim kratko, ili, pak, ona godinama hranila životinje i liječila ih? – Tako je, to je istinska vjera. Biti
otpočne neku priču, kratku, jezgrovitu, – Jesam! dobar čovjek najveća je deredža, veće
prozuklim i jedva čujnim glasom prisje- – Sad se i ovog sjetih! Više od deset nema – jedva izusti i još jednom mi
ti se nekoga ili nečega, a potom, vidno godina ona je izdržavala jednu poro- dade znak rukom da za razgovor više
iznurena od nešto malo izgovorenih ri- dicu. Muž je negdje nestao, pobjegao, snage nema.
ječi, spusti glavu na jastuk i sklopi oči. šta li, a žena ostala sama s četvero sitne Zašutio sam. n

STAV 24/1/2019 75