Page 55 - STAV broj 329

smo, u nekom pretpubertetskom periodu, Razdanjivalo je. Sunce još nije bilo izaš- znak da popuštam kako bi ga mogao dalje
godinu-dvije prije rata, česti gosti podruma lo. Nekada sam volio te prizore, naročito razvući prema Domu zdravlja.
Benis, Denis, Damir, Jasko i ja. ljeti, kada bi se ogromna žuta kugla poja- Vratio se nakon pet minuta. “A sad u
vila nad krošnjama četinarske šume... Bilo podrum. Imaš svjetlo. I nikome o ovome
POVRATNIČKA INSOMNIJA je dovoljno svjetlosti, tek toliko da sasvim riječi”, reče Muharika. “Znam. Vojna tajna.
I prodavnica i garaža bile su krcate jasno vidim razmjere razaranja. “Kartonska Strogo povjerljivo”, odgovorih poluozbiljno.
sklonjenim stvarima sa sprata. Ispred su zgrada”, objekt u kojem je nekada živjelo “Ma ne. Djed ti nije rekao?”, reče Muhari-
bile preslagane daske, ostavljene za vrije- devet porodica, nije više postojala. Kao da ka. “Tek sam došao. Nepuna sedmice. Šta
me kada se bude radilo potkrovlje. Sada je neko uzeo golemi čekić, izrazbijao prozo- trebam znati?”, upitah ga. “Ima vas nekoli-
su služile isključivo kao popuna, zaklon re, uništio krov, provalio zidove i prepustio ko domaćinstava što je ostalo ovdje, Nurka,
od gelera i granata, naredane ispred izlož- jesenjim kišama da unište ostatak. Gareži, Išerići, Gurda, Šehović, plus ove dvije-tri
benih prozora poslovnog prostora i garaže. dijelova izgorjelog namještaja, izvitoperenih izbjegličke familije što su po srpskim kuća-
Sve je bilo nabijeno, zbijeno, u pedesetak do neprepoznatljivosti kuhinjskih elemena- ma”, reče Muharika. “Dobro, i šta s tim?”,
kvadrata magacina – ljudi, stvari, uspo- ta koje su plutale u vodi, komada plastike, upitah opet. “Naredba je da samo bolnica
mene... Sve je bilo tu, a kao da ničega nije polupanog stakla, garderobe, smeća – bilo ima struju. Prenesi djedu Nedžmiji, pošto
bilo... Od trenutka do trenutka. Čas bismo je posvuda... Savršen apokaliptički prizor ste direktno na vodu, priključit ću vas, na
razmišljali, sanjarili kako ćemo se vratiti za snimanje Pobješnjelog Maxa. svoju ruku! Al’ pod uvjetom da koristite
na prvi sprat, a kada bi počelo granatiranje, ne više od dvije sijalice, radio, frižider...
razmišljali bismo opet o odlasku... MUHARIKINA ELEKTRODISTRIBUCIJA Ako komšije saznaju, morat ću vas odspo-
Živjeli smo poput humanoidnih krtica. Pitao sam se gdje su sada svi ti ljudi. jiti. Ne možemo sve uključiti!”, reče Mu-
U podrumu nije bilo prirodne svjetlosti... Čika Fikret, čovjek koji je živio za fudbal, harika i pređe ogradu koja nas je dijelila od
Fenjer je osvjetljavao prostor. Tek su poje- njegova žena Munevera, moji drugovi Ar- Elektrodistribucije.
dini objekti od vitalne važnosti imali nere- min, Amra, čika Rafo, mladić Mirza koji Imali smo sreću biti na glavnom vodu
dovno snabdijevanje električnom energijom. je pod punom ratnom opremom pjevajući preko kojeg je išla struja za Dom zdravlja,
A to je zavisilo od iskakanja energet- krenuo u rat... Vesna, Buco, čika Čedo, teta sada ratnu bolnicu, priručnu hirurgiju,
skog sistema koji je bio u priličnoj mjeri Ruža... Gledali smo rat preko TV ekrana u mrtvačnicu, riječju, objekt od krucijalne
devastiran u odnosu na prijeratni, odnosno Vukovaru, Osijeku... Potom će početi rat u važnosti u ratnim uvjetima. S druge strane
zavisilo je od toga koliko su često geleri, Istočnoj Bosni... Posavini... Sarajevu... I uvi- kuće nalazio se objekt Elektrodistribucije.
meci, detonacije kidali žice s lokalne na- jek je bila nada ili je čovjekovo da potiskuje Preko rijeke Stupčanice, industrijski pogoni
ponske mreže. ono što ne voli... “Zaobić’ će nas”, govorili ŠIK-a, nekadašnjeg giganta tekstilne indu-
Probudio sam se jedne večeri, možda dva su stariji. Da li smo bili nespremni i može strije. U blizini je bila i osnovna i srednja
dana nakon povratka iz Kladnja. Iskrao sam li se uopće spremiti za ovakvo zlo? škola. U osnovnoj školi do augusta i prvih
se napolje da utvrdim je li još noć. Otvorio “Ššššš... Otkud tebe? Šta radiš, mali? granata bila je smještena vojska. Takav ras-
sam podrumska vrata, ušao u hodnik, do- Na moment me prestraši električar Muha- pored objekata bio je i naš usud. Konstan-
šao do ulaznih vrata, a potom do ruba zida... rika. “Gledam”, odgovorih kratko. “Mani tno smo bili izloženi granatiranju, mnogo
Prošao sam ispred kuće. Preslagane daske i se gledanja. Nego, drž’ ovaj kabal. Kad ti više od ostalih naselja. Bilo mi je jasno za-
drva štitili su me od pogleda s Beka ravni, dam znak, popuštaj polahko”, reče Muha- što su nas nazvali “vukovarskom četvrti”.
odakle su nas mogli vidjeti s dvogledima, s rika. Otišao je do drugog kraja kuće, zaku- Ušao sam natrag u podrum. I upalio
nekom optikom, kako izlazimo i uzlazimo. cao nosač, a potom provukao kabal i dao svjetlo. Žarulja je zasjala nakon nekoliko
mjeseci. Donijelo je to privid nekog normal-
Djed je brinuo o tome da se lože samo – više puta mi je to nog života. Djed se na trenutak probudio,
upitnog pogleda, kao da ne vjeruje onome
naglasio, kao da je pitanje života i smrti – isključivo suha bukova što vidi, te me upita: “Šta bi?” “Muharika
drva. Ona ne bi stvarala vidljive crne oblačiće iz dimnjaka, kao upalio struju!” odgovorih mu. Djed se okre-
nuo na stranu i nastavio spavati, valjda još
što je to bio slučaj sa svim ostalim što se ubacivalo u grotlo peći: ne razabirući je li prizor sijalice koja svije-
sirovim drvetom, grabovinom, komadima lakiranog, uništenog tli java ili tek nedosanjani san. Ja sam, pak,
prenio fotelju iz garaže, udobno se naslonio
namještaja od jele, smrče... Sve bi to, poput dimnih signala, i zurio u žućkastu svjetlost što (normalan)
značilo da je neko prisutan, a onda bi četnici poslali “čestitke” u život znači. Tek sam sada cijenio te “male”,
velike stvari što život čine ugodnim. Struju,
vidu projektila različitog kalibra – 120, 155, 60, 82. vodu, slobodu... n

STAV 25/6/2021 55