Page 57 - STAV broj 329

“Nisam imao ambicije da nešto pi- prvo iz Kamenice, Gloda, preko Udrča, Tu je bila međulinija. Nas deset krenulo
šem, ali kada je rat počeo, neprijatelji su Cerske pa se siđe u Konjević-Polje, zatim je po noći. Išli smo u koloni, a mene je
ušli u asfaltnu bazu blizu našeg naselja i ispred džamije na Kušlatu pa se spusti strašno bolio zub. Gazimo kroz snijeg i
pokrali što im je trebalo, a ostale stvari, u Pahljeviće, jer se nije moglo ići nor- konačno stižemo. Kidali smo vrhove pše-
poput kancelarijskog materijala, razba- malnim putem kroz Drinjaču. Krenuo nice kako bismo ponijeli što više. Poče-
cali su. Moja sestra i ja prolazili smo tim sam ujutro rano i sa mnom je krenula lo je svitati i morali smo se brzo vratiti.
putem i ona je uzela sebi jedan bačeni jedna djevojka rodom iz Pahljevića koja Rekli su nam da, uz to što smo nakida-
rokovnik, a i ja sam uradio isto. Počeo se željela vratiti kući, da nešto provjeri. li, ponesemo i koliko ko može snopova.
sam pisati 20. aprila, ali sam se vratio i Nismo prolazili kroz linije koje je držala Ponio sam šest-sedam snopova i ujutro
zapisao sve unazad do 8. aprila. Pisao Vojska Republike srpske i nije bilo eks- smo stigli nazad. Kada smo malo odspa-
sam kasnije svakog dana, 1.463 dana, čak cesa, a pješačili smo cijeli dan.” vali, počeli smo ponovo kidati pšenicu
i nakon rata nisam mogao prestati. To Šabić je opisao i doček Nove 1993. go- i vidjeli smo da je njih četvero donijelo
mi je, u jednu ruku, bilo i teret, jer sam dine. U jednoj su se kući, uz radio koji se snoplje koje je neko već bio pokidao. U
znao da moram nešto zapisati, a, napri- napajao električnom energijom proizve- mraku i u brzini to nisu mogli vidjeti.
mjer, ništa se nije dešavalo. Kao dječa- denom pomoću bicikla, okupile komšije Prešli su toliki put, a donijeli su običnu
ka od sedamnaest godina, tada me nije koje su sebi priredile “gozbu”. slamu, na kojoj nema ništa”, prisjeća se
bilo mnogo toga strah, a vjerovatno, da “U jednom smo bakarnom loncu is- uz osmijeh naš sagovornik.
sam bio stariji i svjesniji opasnosti, više kuhali nakomljenog starog žita, a poso- Dolaskom Užičkog korpusa sve se
bih se i plašio”, započeo je Šabić priču o lili smo ga solju dobivenom na poseban civilno stanovništvo “sklonilo” u Cer-
nastanku dnevnika, dodajući da je zapi-
sivao lične događaje i ono što je čuo da
se desilo u susjednim selima i naseljima. “To je sve trajalo cijeli januar. Zima, snijeg, nema se
Padom Kula-Grada i predajom nao- šta jesti. Nakon što su ga neprijatelji tri dana ganjali
ružanja civilno se stanovništvo s područ-
ja oko Zvornika, navodi naš sagovornik, po šumama, moj je otac uspio doći do mene. Došao
ponadalo da je i rat gotov, no ubrzo je je bos. Kada smo odlučili da više nemamo šta raditi u
uslijedilo formiranje zloglasnog logo-
ra Liplje, u kojem je završilo 430 ljudi njedrima Udrča, a ni u svojim mjestima, koja su bila
iz Liplja.
“Kada je logor oslobođen, moji su zapaljena, i kako opet nismo imali hrane, odlučeno je da
otišli prema Tuzli preko šume, a samo se kolektivno iselimo prema Tuzli. Otac je krenuo kao
sam ja ostao u Jošanici i ondje sam bio
narednih devet mjeseci, do 3. februara večeras, a ja sam u posljednjoj grupi, noć poslije.”
1993. godine. Bio sam kurir u komandi
i volio sam taj posao. Odgovaralo mi je
to što sam dobivao informacije iz prve
ruke o dešavanjima. Kada to nisam ra-
dio, brinuo sam se o kravi koja nam je
ostala, a sijao sam i krompir. Kada ka-
žem ‘komanda’, to nije bilo to u pravom
smislu riječi. Mi smo, zapravo, željeli da
to bude komanda i u selu su se sastali svi
ljudi koji će braniti mjesto i rečeno je
da se mora znati ko šta radi. Komanda
se nalazila u jednoj kući, a Almir Sefe-
rović bio je komandant. Njega smo iza-
brali na putu, jer, da budem iskren, on je
bio najpismeniji u našem kraju. Morali
smo imati i komandira čete, a to je bio
Muhamed Belkić za mjesnu zajednicu
Jošanica. Imali smo i policajce koji su
kontrolisali da li neko odbija ići na stra-
žu, jer smo čuvali između 5.000 i 6.000 način. Naime, iz asfaltne smo baze doni- sku, dok su se vojno sposobni muškar-
civila na tom području, od Jošanice, Ka- jeli drobljeni kamen kojim se zimi posi- ci skrivali u šumama na planini Udrč.
menice, Sultanovića, Novog Sela. Ja sam paju putevi pa smo ga potapali u vodi i Šabić kaže da je ondje proveo 21 dan i
dolazio oko sedam ili osam sati u koman- s njega je spadala sol. Prokuhavali smo da su preživljavali kuhajući čaj od ko-
du i dobivao sam zadatke. Išao sam, na- tu vodu i, kada se slegne, ostane malo rijenja mladih bukvi i listova, a kada
primjer, u Kamenicu, gdje su naši zaro- soli pri dnu, koju smo kasnije isušivali. bi to okolnosti dozvoljavale, prilazili
bili četiri puške pa će i nama koju dati. Ja sam sve vrijeme tog dočeka Nove go- su kućama u nadi da će na njivi naći
Nosio sam dopise u Novo Selo o tome dine zamišljao kako bi mi bilo da sam pokoji zaostali krompir. Tih je dana
kako će funkcionisati straža. Najduži put rođen u Americi, Turskoj ili Njemačkoj Šabić zabilježio i tužnu “molbu” za
bio je do Pahljevića, gdje su me poslali i kako bih tada slavio. Osim toga, glad pronalazača dnevnika ako se njemu
da odnesem radiostanicu koju smo bili je bila naša svakodnevica. Jednom smo nešto dogodi. Zapisao je da, ako on
zarobili. Pahljevići su bili najudaljeni- čuli da je u susjednom selu ostala pšenica pogine, moli onog ko nađe dnevnik
je mjesto, četrdesetak kilometara išlo se sadjevena i krenuli smo da to pokupimo. da njegovoj majci ne govori da je umro

STAV 25/6/2021 57