Page 42 - STAV broj 259

DRUŠTVO

PREMA ŠEHOVIM KORIJAMA glasovima jer, mada nikada ni sebi nisu strahu što ga je u njima razvijala blizina
I Evlija Čelebija je pisao o Isa-begovoj smjeli priznati, hvatala bi ih jeza od te ti- ljudi toliko predanih Bogu da su se klo-
tekiji. Kaže on ovako: “Mevlevijska tekija šine i mira i te tajanstvenosti kojom bi se, nili ostatka svijeta, već Miljacka, koja bi
je na obali rijeke Miljacke, na mjestu lije- posebno u jesen, obgrtala tekija i sve oko se za nekih jeseni znala toliko podići iz
pom kao rajski vrt. To je vakif-tekija reda nje. Zato nisu otezali s poslom. U velikoj korita i tako podivljati da bi drveni most
Dželaludina Rumija. Tekija ima semaha- žurbi, kao progonjeni, horukajući, izvlačili ispod njihovih nogu prepolovila i odnije-
nu, mejdan, sedamdeset do osamdeset der- bi debla iz mutne vode i na obali, ne obazi- la sa sobom. Pa je i to bio razlog žurbi, jer
viških ćelija, mahvil za mutribe, imaret i rući se na dosadnu kišu koja bi im natapa- njihov posao mogao se obaviti samo kada
trpezariju.” la kožuhe i gunjeve, zabijali bi kajle i cije- bi kiše podigle vodostaj Miljacke do odre-
Od svega toga, ostali su samo jablani pali ih uzdužice, a onda tovarili na mule i đene mjere, a nikako ne bi valjalo kada bi
koji su, propeti visoko u nebo, nekad zatva- na mazge, pričvršćivali ih za samare i slali rijeka nabujala i počela da nosi sve pred
rali ovaj usjek što ga Miljacka načini među kaldrmisanom cestom u čaršiju, u mahalu, sobom. Kažu da ih je ove brige kutarisao
stijenjem, poput zavjesa odvajajući vrevu u hamam, han i u bezistan. ozloglašeni Omer-paša Latas i da je on, one
kasabe, šehera i naposljetku grada od mira Ali najveća tomrukčijska muka ipak nije godine kada je Miljacka podivljala kao ni-
i tišine u kojoj se vodio tekijski život ispu- bio taj neugodan osjećaj koji se približavao kad do tad, razbucala njihov most kao od
njen molitvama i ozbiljnim raspravama o
čovjeku, o duši, o Bogu.
U jesen, kada bi uvehlo lišće na ja-
blanima tugaljivo zašumjelo, a prve kiše
zamutile Miljacku i podigle njeno tijelo
uz obale, derviški mir i tišinu razbijali bi
glasovi grlatih tomrukčija koji bi stajali na
drvenom mostu i zakrivljenim čakljama
hvatali balvane što ih je Miljacka na svo-
jim leđima snosila iz šuma prema Palama,
gdje su ih sjekači rastavljali od korijena
svojim teškim bradviljima i flangačama
i slali ovamo, grad da se ugrije za dugih
sarajevskih zima. Ti trgovci drvetom za-
bijali bi gvozdene pandže u balvane i, po-
put kakvih lovaca na tuljane, vukli bi ih
prema obali, halakujći i dozivajući se i je-
dan drugog ohrabrujući svojim hrapavim

42 20/2/2020 STAV