Page 69 - STAV broj 141

Bila mi je obaveza da vaktove, kao ea
i ostali učenici medrese, klanjam u
Begovoj. Ubrzo je u jednom broju euro-asfalt
nas planuo nekakav bunt, pa smo se www.euro-asfalt.ba
ustrajno i hrabro ponašali po šablonu:
“Moraš klanjati u Begovoj! – E neću, STAV 16/11/2017 69
pa kud puklo da puklo!” Klanjali smo
u Ferhadiji, Čaršijskoj, Carevoj, pa
i u Alipašinoj, ili u sobi. Na džume
smo redovno išli “kod Bege”, gdje se
klanjalo po takvimu i gdje su hutbe
bile jedinstvene, ili kod Mujkija u
Čobaniji. Ukratko, išli bismo bilo gdje,
samo ne u Begovu

ljudi. Po običaju, stao sam pred medresu i osmatrao dobro
poznatu zgradu. Samo Bog zna šta mi je sve prolazilo kroz
glavu. I baš kad odlučih konačno krenuti da se pozabavim
preostalim obavezama, pred mene stade povisok čovjek i
zapilji se u mene.
Isprva se nisam snašao pa sam kontao da je to jedna
od onih uobičajenih situacija u kojoj, uslijed gužve, neko-
me na čaršiji oduzmeš “prvenstvo prolaza” pa se zbunjeni
pitate ko li će se prvi skloniti ustranu i riješiti stvar. Nije
se namjeravao pomjeriti. Čim se počeo smijati, proradili
su mi klikeri. Bio je to moj školski prijatelj iz medrese.
Intenzivno smo se družili, posebno u četvrtom razredu i
prilikom polaganja mature. Bio je vrlo komunikativan i
šarmantan. Društvo, posebno žensko, doslovno se lijepilo
za njega, pa sam i ja, kao povučeni i šutljivi tip iz provin-
cije, uživao družiti se s njim. Istina, i on je bio iz provin-
cije, ali je imao nekakvu kuću na Breki – njegovu ili ne-
čiju od rodbine – i žutog “golfa keca”. Jednom me je, dok
smo pripremali maturu, pokušao učiti da vozim i to neg-
dje na relaciji od Bentbaše do Kozije ćuprije. Samo su nas
nekakve sadake spasile da ne završimo negdje ispod puta.
Stariji sam od njega svega tri dana. Položili smo maturu,
poselamili se i zamakli svako svojim putem. Mislim da se
od tada nijednom nismo sreli, a ako navedem podatak da
smo medresu završili još u prošlom stoljeću, jasno je da se
radi o periodu od barem sedamnaest ili osamnaest godina.
Brzinski smo se upitali za zdravlje, posao, porodice. Ni-
smo mogli na kahvu jer smo obojica žurili za svojim oba-
vezama. Ja sam trebao na sastanak, a on će, kaže, do me-
drese. Pitam šta će tamo. Kaže, kćerka mu ide u medresu
pa treba kod hafiza Bašića na neke konsultacije.
Nisam mogao doći sebi. Kao da je bilo jučer kada smo
spremili maturu i bježali od Begove, a, evo, već danas joj
se s radošću vraćamo, a djeca nam uskočiše na naša mjesta.
“Pa, jarane, zar smo toliko ostarjeli?”, pitam ga.
“Koliko me pamćenje služi, ti si stariji cijela tri dana
od mene, a i tvoje dijete će, ako Bog da, kroz koju godinu
doći ovdje. Stari se, legendo!”, odgovorio je u svom stilu.
Haj, nek bude!
Ko zna, možda ga idući put sretnem kad bude upisi-
vao unuče!?
Ne bi mi bilo mrsko. Sve dok nam djeca nastavljaju
ondje gdje smo mi stali neće mi biti mrsko.
Pa tamam se usput i starjelo. n