Page 77 - STAV broj 141
P. 77
Piše: bošnjak u new yorku
Nebojša
ŠERIĆ ŠOBA Paleći račune za struju
Važno je da me
Jovo nije ukrao
Dan prije umro je Tito, a nama je “EI-Niš” kolor-televizor riknuo
nekoliko dana ranije. Nismo imali gdje gledati sahranu pa smo
zamolili Libriće da dođemo kod njih. U jednom momentu, za vrijeme
sahrane, krenuo je prolom oblaka, na šta je Mugdim, sin čika Šefika
i tete Kadre, gledajući kroz prozor, tužno dodao: “I nebo danas
plače!” Mugdim je nesretno poginuo na Dobrinji tokom opsade
Sarajeva, od metka koji je uletio u stan u kojem je živio
Postavio sam šamarlicu ispod vje- Iza sljedećih vrata, pored kojih sam bombona “Kraš”, u kojoj su se držale šti-
šalice za kapute da bih se propeo morao proći prije samog uspona prema paljke. Uzeo sam nekoliko komada i ba-
na prste i bez ičijeg znanja uzeo vrhu, živjeli su Librići. Čika Šefik i teta cio ih u daljinu prema Trebeviću. Nisam
ogromni crni zahrđali ključ koji Kadra nisu bili ljubitelji posjetilaca na smio prići bliže ogradi jer sam se plašio
je visio na za to predviđenom mjestu, koji vrhu zgrade. Mi djeca smo znali tabana- visine, sve je izgledalo kao da se nala-
otvara vrata terase na vrhu zgrade. Nisam ti baš iznad njihovih glava, što je, razu- zim na najvišoj zgradi na svijetu, višu
htio da bilo ko zna da idem gore sam, starci mljivo, u satima popodnevnog odmora nisam poznavao. A onda sam se pomo-
me sigurno ne bi pustili. Iskrao sam se iz izazivalo reakciju. Znali smo praviti i krio u odvod kišnice koji je uvijek bio
stana i prošao pored stana tete Zarfe Fili- probleme, bacati zapaljene papirne avi- zatrpan lišćem s obližnje topole. Vukao
pović, Tunjine rođake, pa pored veselih one s vrha zgrade. Kod Librića u stanu sam kablove antena, udarao motkom po
Grinova krenuo pravo uz stepenice. Na- bio sam u više navrata, ali jednu posjetu štrikovima, trgao komade fasade i bacao
kon priličnog uspona prošao sam pored itekako pamtim. Dan prije umro je Tito, ih negdje dolje prema žbunju, utiskivao
stana starog partizana Muhameda Hadži- a nama je “EI-Niš” kolor-televizor riknuo stopalo u vrući katran kojim su bile za-
halilovića, njegove žene Zibe i sina Zlat- nekoliko dana ranije. Nismo imali gdje livene betonske ploče. Mojoj zabavi nije
ka, pa pored vrata starog novinara Adžula gledati sahranu pa smo zamolili Libriće bilo kraja, bio sam beskrajno slobodan i
Fazlića, uvijek vinjakom oraspoloženog, da dođemo kod njih, što im nije bio pro- sam. Trajalo je to sve dok nisam čuo po-
sa svojom magnetičnom bradom i brko- blem. U jednom momentu, za vrijeme znate korake koji su značili da moram
vima, koji je tih godina uređivao gradski sahrane, krenuo je prolom oblaka, na šta sići, oprati ruke, sjesti za sto i velikom
pamflet Potrošačka korpa. je Mugdim, sin čika Šefika i tete Kadre, kašikom zagrabiti mrsku supu.
gledajući kroz prozor, tužno dodao: “I
Zastao sam, pogledao sam prema dnu nebo danas plače!” Mugdim je nesretno Penjem se uz stepenice podzemne želje-
haustora i uplašio se. Nikad nisam bio sam poginuo na Dobrinji tokom opsade Sa- znice baš kao i nekada, teško i zastajkujući.
samcat na ovolikoj visini. Pljucnuo sam rajeva, od metka koji je uletio u stan u Ovaj su put prepreka godine i kilogrami.
kroz gelendere i posmatrao kako pljuvačka kojem je živio. Nema više naizgled ogromnih stepenica,
dugo, dugo putuje sve do samog prizemlja, straha od visine, starog Jove kojim su me
do podruma. Fasciniran viđenim, ponovio Skupio sam hrabrost i krenuo uz po- roditelji plašili govoreći da će me zaposve
sam to nekoliko puta, pokušavao pogodi- sljednji potez prema vrhu stepenica, mje- ukrasti, nakon čega bih briznuo u plač.
ti praznu saksiju na samom dnu. A onda stu gdje se stepenište sužava, gdje su rešet- Nema više ničega što bi ukazivalo na bilo
sam prošao pored stana stare bake “None” ke gušće. S vrha vrata, kroz mali prozor, šta avanturističko u svakodnevnom kre-
Čalić, čiju sam zlatnu ukrasnu gondolu, dolazila je jarka svjetlost koja je prolazi- tanju. Čak i kada se popnem na vrh svo-
koju je ko zna kad dobila (ili, pak, kupila la i kroz ključaonicu kroz koju je trebalo je zgrade, koja je nekih desetak spratova
u toj nekoj dalekoj Veneciji), uvijek rado proturiti i okrenuti ključ. Na jedvite sam viša od stare zgrade na Džidžikovcu, ne
posmatrao na vrhu starog crno-bijelog tele- jade otvorio vrata. Ukazao se veličanstveni osjećam strah. Nema ni obješenih čaršafa,
vizora s dva kanala, uz obavezan ručni rad gospodin Trebević, u svom punom sjaju štipaljki, rastopljenog katrana, zapušenih
koji je na televizoru kupio prašinu. Kada i veličini. Zatrčao sam se kao bez glave, odvoda za kišnicu.
je jednog dana Nona umrla, pitao sam se glavom udarao kroz mokre čaršafe koje
šta li je bilo s gondolom, želio sam da je su komšinice objesile da se suše, mirisao Iz nekog čudnog i ničim izazvanog
imam, da odem do obližnje bare i konač- različite deterdžente i osjećao svježinu. privatnog revolta, napravih avion od ra-
no je veličanstveno porinem. A onda sam se propeo i uzeo staru kantu čuna za struju, zapalih ga i bacih dolje,
prema ulici koja ne vodi nigdje. n
STAV 16/11/2017 77
