Page 45 - STAV broj 363

sam siguran da su stremljenja nas stari- poslije škole”, upitah je na ulazu u Kišiće.
jih osnovaca u ratnim područjima, da su Samo me kratko pogledala, blago se na-
naši izazovi, pomaknuti barem pet godina smiješivši. Potom je rekla: “Tvoja će mi
unaprijed u odnosu na vršnjake koji žive družba glave doći!” i otišla u podrum. U
u mirnim područjima, u Evropi i svijetu. učionicu za peti razred. U kuću od sivih
Oktobarsko je jutro. Onaj period godine blokova. Neomaltanu. Neuseljenu. Na-
koji se u narodu zove bablje ili miholjsko izgled hladnu. Meni najtopliju!
ljeto. Sunčano. Bez ijednog oblačka. Bez Nastavio sam ka svom razredu. “Deci,
magle. Hodamo svakodnevnu rutu na pa- centi, mili, mikro, nano, piko...”, davao
dinama Zvijezde, na putu u školu, u selo sam odgovore u stihu. Smijali su drugovi.
Kišiće. Kroz koji minut ću odgovarati. Jesen, staza kroz šumu I nastavnik Avdo. Inače, uglavnom ozbi-
Već me nastavnik fizike Avdo H. “utefte- ljan i strog na predavanjima. “Vidim da
rio” u “teku za naredni put”. Odgovarat Dobio sam zadaću. Otišao te ovo sunce nosi. Ili je neki ‘vrbopuc’ u
ću “mjerne jedinice”. Tako mi je najavio sam do improviziranog pitanju?”, reče nastavnik.
prošli put. Taman sam počeo odgovara- Brojao sam minute, sekunde. Isti smo
ti, kada je došla nastavnica matematike. autostajališta. Oko devet će broj školskih časova imali. Vidjet ću je na
“Još se nisam navikao na ovaj režim od prolaziti jedan od rijetkih velikom odmoru. U petnaest do jedanaest
pola sata. A i zvona nema. Kulo, nastavlja- istrčao sam iz učionice na plato, ondje gdje
mo naredni čas. Ovo ti je prilika!”, zastao kamiona iz Olova prema su se okupljala djeca. Nije je bilo. Prelazio
je na trenutak nastavnik Avdo, nakašljao sam pogledom. Mirza mi je mahao rukom.
se i dao mi sasvim jasne instrukcije: “Da Carevoj Ćupriji. Djed će Dotrčao sam do njega.
naučiš mjerne jedinice k’o hafiz!” Zvučao poslati iscijepana drva. “U Pasku je otišla”, reče mi Mirza.
je vrlo ozbiljno. “Molim? Gdje? Kada? Kako?”, upitah u
Ipak, u mojoj glavi nisu bili ni litre, Desetak rupičastih vreća jednom dahu. “Zglob je natekao. Njena
ni metri, niti kubici... Svu je moja maštu zelene i crvenkaste boje u mama je došla. Našli su neka zaprežna
zaokupila djevojčica s plavim čupercima. kola. Zbrinut će je u bolnici. Bit će do-
Fizika mi je “išla”. Matematika također. koje se pakuju kukuruz ili bro”, hrabrio me Mirza. Istog trenutka
Barem onaj dio koji se odnosi na algebru, htio sam otići u Pasku. Osjećao sam neku
račun... Ipak, bio sam iz familije trgova- krompir. Bit će dovoljno, vrstu krivnje. Tuge. Koliko radosti, koliko
ca, računovođa, ćata... Uvijek se zbrajalo i ako bi ostale ovakve razočarenja, samo u jednom danu. Kre-
oduzimalo u našoj kući. Sjećam se, dobio nuo sam nazad u učionicu. Po povratku u
sam na poklon štednu knjižicu Privredne temperature, i više od selo, saznao sam da je Anera dobro. Skočni
banke Sarajevo za sedmi rođendan. zglob nije pukao, nije ni veliko istegnuće.
Naučio sam mjerne jedinice, što zna- pola mjeseca. Dobila je elastični zavoj. Mora nekoliko
če grčki nazivi deci, centi, mili, mikro... dana mirovati. Nećemo se viđati. Pih!
Na bijelom prostoru, u udžbeniku fizike
za VI razred, između slika, između broje- zajedno sanjare i dok su prividno budni. DOMAĆA ZADAĆA
va, formula, počeo sam pisati pjesmu Za Bili smo poput dva goluba. Cijela je planina Vikend je došao okupan suncem. Ovaj
Aneru. Danas ću joj izrecitirati! bila naša! I šuma! I pjev vrabaca! Ništa mi produžetak ljeta nikako se nije predavao.
Izdvojili smo se, Anera i ja, na putu nije bilo bitno, osim tog blago zakrivljenog Još koji dan da mještani obave što više
ka školi. Namjerno smo zaostali iza osta- pokreta usana dok sam joj čitao pjesmu. pripremnih radova za zimu. Gotovo da
le djece: Emira, Mirze, Edina, Fahrudi- Na trenutak sam zatvorio oči. Sve je nema benzina za “civilne svrhe”. Moraju
na, Edise... Miholjsko ljeto doista može bilo savršeno. Dovoljno su bili daleko se rezati drva ručno, žagama.
biti lijepo. Prolazimo dijelom puta gdje su drugovi. Osjetio sam blizinu njenog lica. I sam sam dobio zadaću. Otišao sam
listopadne šume. Zapuhao je vjetar. Kao Sve je pucketalo u glavi. A onda iz te “opi- do improviziranog autostajališta. Oko de-
da se poigravao sa žutim i smećkastim li- jenosti”, u kojoj bih vječno ostao, vratio vet prolazit će jedan od rijetkih kamiona
šćem. Podizao ga je, iznad glave, u visini me vrisak. Anerin vrisak! iz Olova prema Carevoj Ćupriji. Djed će
očiju, ispred, iza nas. Posipani smo ne- Otvorio sam oči. Izgubila je ravnotežu poslati iscijepana drva.
vidljivom rukom, zlatkastim, žućkastim i pala u plitki potok ispred nas. Vidio sam Kamion je kasnio više od četrdeset
listićima na šumskoj stazi. Čuo se žubor grč na njenom licu. Bila je blatnjava. Čiz- minuta. Prebacio sam drva sa stajališta u
planinskog potoka. Dolom su se razlijeva- me i pantalone i dobar dio jakne. Dodao dvorište Nijaza Č., tek toliko da nije na
li pjevovi ptičica koje će ostati tu i tokom sam joj ruku. “Možeš li hodati?”, upitah cesti. Desetak rupičastih vreća zelene i cr-
zime. Ispred nas pukao je horizont, tamo je. Otresla je blato s jakne, isprala čizme. venkaste boje u koje se pakuju kukuruz
daleko, prema Konjuhu i Milankovićima, Bila je nekako ljuta. Kao kad dođete na ili krompir. Bit će dovoljno, ako bi ostale
dokle pogled dopire. dugo očekivanu projekciju filma i nesta- ovakve temperature, i više od pola mjeseca.
ne struje. Dotrčali su i Mirza i Fahrudin. Svratio sam i do Anere. Otok se povla-
POTOK NA NEMJESTU Ništa nije rekla. Nastavili smo put. Raz- čio. Bit će sve u redu. U ponedjeljak će u
Imao sam savršenu pozornicu. “A sad mišljao sam. Kakva katastrofa! Kakav peh! školu. Možda joj ponovo budem recitirao
imam nešto za tebe”, rekoh konačno sku- Savršen trenutak. I onda potok! Nije bilo pjesmicu. Ovaj put ću zastati kad dođemo
pivši dovoljno hrabrosti za recitaciju. Izva- “skliske trave” u onim romantičnim fil- do potoka, do kliskog terena. Neke lekcije se
dio sam bijeli papir na kojem sam prepisao movima. A kad bolje razmislim, doživjeli nauče na teži način. Polahko, s puno uspona
pjesmu. Bilo je nečeg magičnog. Da li od smo “komediju”! Na trenutak mi je bilo i padova, razočarenja i nade prolazila je još
treme, blagog povjetarca, sunca ili tek tako, i smiješno. Nisam se smio smijati! Ane- jedna oktobarska sedmica ratne 1993. godi-
gorjeli su mi obrazi... Skoro da se mogla ra je i dalje djelovala nekako rezignirano. ne. Kako god, ovo ludilo mora stati. Kako
opipati ta povezanost, to nešto što dvoje Žalila se da je pecka noga. “A da se vidimo god, jednu sedmicu bili smo bliže miru. n

STAV 18/2/2022 45