Page 60 - STAV broj 169
P. 60
DRUŠTVO
ZAJEDNIČKI JEZIK – “JALOV POSAO” Prof. dr. Fehim Nametak,
U tragičnoj su zabludi intelektualci koji smatraju da je inklu- turkolog i prevodilac
zivnost novog pravopisa ispravan put u borbi za bosanski jezik.
Borba za bosanski nije lingvistička, već politička. Ne može se lin- Novi pravopis odbijam
gvističkim mehanizmima rješavati pitanje nominacije bosanskog s indignacijom
jezika. Stvaranje standardnog jezika, što je pisao i sam Halilović
1995. godine, tokom svoje druge razvojne faze, uvijek je politič- Kod nas sve može. Zapravo, s ovim se pravopisom, ako ga pri-
ki čin. S druge strane, zaboravlja se da je upravo bosanski jezik hvatimo, a ja to sigurno neću učiniti, vraćamo na srpsko-hrvatski
ona identitarna kategorija oko koje se okupio najveći broj građa- jezik, koji više nigdje ne postoji, jer ni Srbi ni Hrvati ga ne pri-
na Bosne i Hercegovine na posljednjem popisu stanovništva iz znaju. Znači, ostavljali bi ga samo nama ovdje zahvaljujući Se-
2013. godine, iste one godine u kojoj je na snazi bio Halilovićev nahidu Haliloviću. Naprosto sam ljut na ovaj postupak, tim prije
Pravopis iz 1996. godine. Čak se 52,86% stanovništva izjasnilo da što sam bio u komisiji za izradu Pravopisa iz 1996. godine. Ne
govori bosanski, a Bošnjaka je, prema popisu, bilo 50,11%. To po- znam koga je Senahid mogao konsultirati prilikom izrade ovog
uzdano svjedoči da su se i neki nebošnjaci izjasnili kako govore pravopisa osim Sabine Ćudić i Tarika Haverića, i takvih tipova
bosanskim jezikom, uprkos “rigidnoj” normi važećeg pravopisa. koji direktno rade na našem uništenju, našem nestanku i uto-
Pouzdano znamo i to da oni koji negiraju naziv bosanski jezik i pljavanju. Ovo govorim u slučaju da je Halilović ikoga konsulti-
njegovo postojanje neće promijeniti svoje mišljenje samo zbog rao. To mogu biti ljudi isključivo ove orijentacije i tog usmjerenja.
toga što im podilazi novi pravopis jezika kojeg oni ne priznaju. Što se tiče nekih ozbiljnijih konsultacija, nisam čuo da je s nekim
Ako na trenutak smognemo snage u nastojanju da istinski ra- stručnjacima imao bilo kakvu saradnju. Ovdje mislim na književ-
zumijemo njegova najnovija lingvistička stanovišta bez namjere nike, historičare, filozofe. Ovaj pravopis odbijam s indignacijom
da ga unaprijed osudimo, uvidjet ćemo da je Halilović u straš- i sigurno ga neću nikad koristiti. Slušao sam i Senahidov inter-
nom raskoraku između lingvistike i antropologije. “Moderna an- vju. Morao sam napola tog intervjua prekinuti i ugasiti televiziju.
tropologija ne samo da ne zanemaruje već ona uzima zajednička On mi liči na ono što se nekada govorilo, a u Dubrovniku je to
uvjerenja i tradicionalno shvaćanje određene nacije o sebi kao nekada bila istaknuta parola: “Sa svakim lijepo, ni s kim pošte-
neposrednu istinu. Iako su neka takva uvjerenja možda mitska, no.” Ovo je potpuno uništenje bosanskog jezika. Prilikom izrade
u smislu da su oprečna dokumentiranim činjenicama ili podra- Pravopisa iz 1996, možda je pretenciozno reći, ali tada sam kao
zumijevaju nadnaravne događaje i bića, činjenica da pripadnici orijentalista dao nekoliko savjeta koje je Senahid tada usvojio,
neke kulture ta uvjerenja smatraju istinitim i da ona oblikuju a usvojili su to i rahmetli Muhsin Rizvić, i Alija Isaković, i Munib
njihove živote, misao i identitet čini ih važnijim od stručne ana- Maglajlić, kao i svi drugi koji su učestvovali u izradi Pravopisa.
lize koja ta uvjerenja smatra mitskima. Sagledamo li široku sli- Ovo sad što je urađeno, to je poraz. Nekako, na svim razinama
ku, koga briga ako nekoliko tisuća lingvista smatra da su srpski doživljavamo poraze. Zašto će nam srpsko-hrvatski jezik? Neće
i hrvatski isti jezik ili da je kineski jezik zapravo skupina različi- ga ni Srbi, ni Hrvati, ni Crnogorci, a mi ga sada iz mrtvih vadi-
tih, ali srodnih jezika, kad nebrojeni milijuni vjeruju suprotno, mo i kažemo sebi da kod nas može sve. E pa ne može! Ovdje
a upravo na njihove živote to pitanje izravno utječe”, piše John ću navesti jedan primjer. Predavao sam studentima koji su sada
Joseph u tekstu Jezik i nacija. Da se Sjedinjene Američke Drža- saradnici na Al-Jazeeri. Uporno sam im godinama govorio da
ve i Ujedinjeno Kraljevstvo koriste potpuno jednakim oblicima se sirijski grad zove Halep, a ne Alep kao što se danas govori i
engleskog jezika, smatra on, imperativ komunikacije bio bi za- piše u skoro svim medijima. Drago mi je da jedino Al-Jazeera i
dovoljen, ali imperativ identiteta ne. Isto tako, činjenica jeste da moji studenti uvažavaju naziv Halep. Ako to Italijani ili Francuzi
se Bošnjaci, Hrvati, Crnogorci i Srbi međusobno razumiju, ali da ne mogu izgovoriti, pa ne moramo mi to prihvatiti i izbrisati glas
ogromna većina pripadnika svih četiriju naroda smatra da govori “h”. Mi se nikada nismo stidjeli svog bosanskog jezika i nikada
zasebnim jezikom. Ne smatraju to toliko zbog lingvističkih, ko- nismo ni znali drugačije govoriti nego što govorimo. To je jezik
liko zbog antropoloških razloga i sjećanja na svježa historijska naših predaka, a mi bismo trebali da ga se sada odreknemo. Za
iskustva kada nas uvjerenje da govorimo jednim jezikom ipak takvo što nema nikakvog razloga osim što zbog bolesnih kom-
nije spasilo rata. Halilović, s druge strane, ponovo smatra da go- pleksa manje vrijednosti neki među nama pokušavaju svakome
vorimo jednim jezikom i da se radi o jednom standardu iako je da se dodvoravaju.
nekada takva stajališta kritizirao.
“Ukratko, put koji je vodio zajedničkom standardnom je-
ziku četiri jednojezička južnoslavenska naroda bio je dug, mu-
kotrpan i – ispostavilo se – jalov. Učinak je, naime, bio takav
da nije mogao zadovoljiti čak ni one koji su ga trasirali – Srbe
i Hrvate. Tek što je, kako rekosmo, dosegnuta bila zajednička
norma, krenuli su i divergentni tokovi projiciranja zasebnih,
nacionalnih normativa. Razgradnja zajedničke norme, vidjeli
smo, otpočeta je na hrvatskoj, i spremno dočekana na srpskoj
strani. Dakle, mimo Bošnjaka, bez njihova udjela u tome, baš
kao što je ranije i sa uspostavljanjem iste bio slučaj. I šta je pre-
ostalo Bošnjacima: da uzmu, kao svoje, ili srpske ili hrvatske
priručnike – ili da pristupe izradi svojih, prema svojoj mjeri i
potrebama. A jasno je svakome, valjda, čemu šta od ovo dvoje
vodi”, pisao je Halilović 1995. godine. Sada je, vidimo iz slu-
čaja novog pravopisa, Bošnjacima preostala i treća opcija: da
prema svojoj mjeri prave srpskohrvatske priručnike, stidljivo
ostavljajući i specifičnosti bosanskog izraza kao mogućnost u
govoru i pisanju. To je učinio Halilović s novim pravopisom,
koji bi se, tvrdi, trebao zvati bosanskim. n
60 31/5/2018 STAV
