Page 53 - STAV broj 233

oko tri sata ujutro sin je došao i rekao mi
je: ‘Mama, i seka je živa, ali mnogi nisu.’
Taj se zločin i nijedna žrtva ovog rata ne
smiju zaboraviti. Prilikom prvog susreta
s roditeljima ubijenih ne zna se ko je više
plakao – oni ili ja. I sada kada odem na
Slanu Banju i vidim groblje mladih, raz-
mišljam o tome koliko je tek njihovim ro-
diteljima teško kada je meni kao učiteljici
užasno gledati spomen-ploču svojih uče-
nika. Odrasli su ginuli za slobodu Bosne
i Hercegovine, a ubistva ove djece straho-
te su koje se nikada ne mogu prevazići.”
CRNE BOJE SREBRENICE
Nakon genocida u Srebrenici, aktiv
pedagoga koji je tada djelovao pozvao je
učitelje koji žele da se prijave da idu na
Dubrave. Sjećam se dobro tog 13. decembra, kada su mi javili da je muž
“Već 12. jula bio je prvi susret s dje- poginuo. To jednostavno nisam mogla prihvatiti. Dugo poslije nisam
com koja su dan ranije izašla iz pakla Sre- mogla prihvatiti njegovu smrt i tri godine nisam izlazila među ljude,
brenice i koja su prošla put neizvjesnosti samo sam išla na posao i vraćala bih se kući. Moja Danijela i Dejan
u pretrpanim autobusima i kamionima,
koja su gledala kako im roditelje ubijaju... i poslije unuk, jer mi se kćerka u međuvremenu udala, bili su snaga
Bilo je dosta nezadovoljstva i protesta. da ostanem normalna. Posebno mi je pomogla i generacija moje
Nisu željeli ni s kim razgovarati, osim s djece (1992–1996). Pomogli su mi više nego što će ikad biti svjesni
nama, učiteljima i pedagozima, odnosno toga. Htjela sam samo da budem sa svojom djecom i da nikog
psiholozima. Ja sam bila jedina učiteljica
koja je nosila crninu. Muž mi je bio Stevo drugog ne susrećem. Dešavalo se da čitam učenicima i u jednom
Mićanović i željela sam ispoštovati običaj trenutku ne mogu kontrolisati suze
kakav je u Crnoj Gori, odakle je muž pori-
jeklom, no, oni su me, bez obzira na sve, je majka umrla, tri dana nisam išla na nenom, ali je nena preminula, a ona je
prihvatili i zavoljeli”, priča nam Sabira. Dubrave, a kada sam se pojavila, oni su došla s ostalim svijetom. Zamislite. To je
“Jedan devetogodišnjak mi je ispri- trčali pred autobus i radovali su mi se bila djevojčica od 11 godina koja nema
čao da je vidio kako su mu ubili oca, a kao da se pojavio neko njihov najbliži. nikog, ali bila je optimistična. Većina ih
majku su mu silovali. Prvi njegovi crteži Najveći rezultat koji smo postigli s tom je završila srednje škole, neki su pronašli
bili su crni. Dobili smo velike sanduke djecom jeste kada su počeli crtati kuće svoju rodbinu, a neki su otišli u inostran-
s raznim bojicama i papire za slikanje i s crvenim krovovima i cvijeće oko kuće. stvo. To je poglavlje koje se ne smije za-
crtanje. Taj je dječak crtao crni dim, iz- To su moji najveći uspjesi, dovesti dje- boraviti i o kojem treba ne samo pričati
gorene kuće, klanje i ubijanje ljudi, ali cu da prevaziđu crnilo i počnu sanjati o nego pamtiti, obilježavati, susretati se s
nigdje nije bilo crvene, boje krvi. On mi budućnosti, da je ono što dolazi ljepše njima i tu djecu podsticati da idu dalje.”
je kasnije pričao šta je prikazao na crte- od onoga što su preživjeli. To je bio cilj. Poslije rata učiteljica Sabira Mićanović
žu. Svako od nas, učitelja i pedagoga, Bilo je, naravno, i odraslije djece, koja su nastavila je s edukacijom. Završila je još
dobio je po jedan šator. Prvo smo radili bila svjesna svega što se događalo. Jed- jedan fakultet, a, između ostalog, radila
s majkama, a zatim s djecom. Kada mi na mi je djevojčica ispričala da je bila s je i na novom nastavnom planu i progra-
mu za razrednu nastavu, bila je i lektor
brojnih udžbenika, educirala je nastav-
nike... Penzionirana je nakon 39 godina,
šest mjeseci i 13 dana rada u prosvjeti.
“Želja za radom i sada postoji, ali radne
sposobnosti više nisu kao nekada. Najviše
od svega voljela sam kada sam svojim
učenicima objašnjavala koliko je važno
da pamte šta se dešavalo, ali da ne mrze.
Mi na tlu Bosne i Hercegovine mora mo
učiti i znati da je ovo za nas jedina država,
država u kojoj moramo živjeti zajedno, a
ne jedni pored drugih. Ne znam ko liko
mi je pošlo za rukom da tome podučim
svoje učenike jer se ličnost razvija i po-
slije nižih razreda osnovne škole, ali dra-
go mi je kada ih danas sretnem i vidim
da su izrasli u dobre osobe i da su na
neki način formirali svoje živote i svoje
porodice.” n

STAV 22/8/2019 53