Page 53 - STAV broj 233
P. 53

oko tri sata ujutro sin je došao i rekao mi
         je: ‘Mama, i seka je živa, ali mnogi nisu.’
         Taj se zločin i nijedna žrtva ovog rata ne
         smiju zaboraviti. Prilikom prvog susreta
         s roditeljima ubijenih ne zna se ko je više
         plakao – oni ili ja. I sada kada odem na
         Slanu Banju i vidim groblje mladih, raz-
         mišljam o tome koliko je tek njihovim ro-
         diteljima teško kada je meni kao učiteljici
         užasno gledati spomen-ploču svojih uče-
         nika. Odrasli su ginuli za slobodu Bosne
         i Hercegovine, a ubistva ove djece straho-
         te su koje se nikada ne mogu prevazići.”
         CRNE BOJE SREBRENICE
            Nakon genocida u Srebrenici, aktiv
         pedagoga koji je tada djelovao pozvao je
         učitelje koji žele da se prijave da idu na
         Dubrave.                           Sjećam se dobro tog 13. decembra, kada su mi javili da je muž
            “Već 12. jula bio je prvi susret s dje-  poginuo. To jednostavno nisam mogla prihvatiti. Dugo poslije nisam
         com koja su dan ranije izašla iz pakla Sre-  mogla prihvatiti njegovu smrt i tri godine nisam izlazila među ljude,
         brenice i koja su prošla put neizvjesnosti   samo sam išla na posao i vraćala bih se kući. Moja Danijela i Dejan
         u pretrpanim autobusima i kamionima,
         koja su gledala kako im roditelje ubijaju...   i poslije unuk, jer mi se kćerka u međuvremenu udala, bili su snaga
         Bilo je dosta nezadovoljstva i protesta.   da ostanem normalna. Posebno mi je pomogla i generacija moje
         Nisu željeli ni s kim razgovarati, osim s   djece (1992–1996). Pomogli su mi više nego što će ikad biti svjesni
         nama, učiteljima i pedagozima, odnosno   toga. Htjela sam samo da budem sa svojom djecom i da nikog
         psiholozima. Ja sam bila jedina učiteljica
         koja je nosila crninu. Muž mi je bio Stevo   drugog ne susrećem. Dešavalo se da čitam učenicima i u jednom
         Mićanović i željela sam ispoštovati običaj   trenutku ne mogu kontrolisati suze
         kakav je u Crnoj Gori, odakle je muž pori-
         jeklom, no, oni su me, bez obzira na sve,   je majka umrla, tri dana nisam išla na   nenom, ali je nena preminula, a ona je
         prihvatili i zavoljeli”, priča nam Sabira.   Dubrave, a kada sam se pojavila, oni su   došla s ostalim svijetom. Zamislite. To je
            “Jedan devetogodišnjak mi je ispri-  trčali pred autobus i radovali su mi se   bila djevojčica od 11 godina koja nema
         čao da je vidio kako su mu ubili oca, a   kao da se pojavio neko njihov najbliži.   nikog, ali bila je optimistična. Većina ih
         majku su mu silovali. Prvi njegovi crteži   Najveći rezultat koji smo postigli s tom   je završila srednje škole, neki su pronašli
         bili su crni. Dobili smo velike sanduke   djecom jeste kada su počeli crtati kuće   svoju rodbinu, a neki su otišli u inostran-
         s raznim bojicama i papire za slikanje i   s crvenim krovovima i cvijeće oko kuće.   stvo. To je poglavlje koje se ne smije za-
         crtanje. Taj je dječak crtao crni dim, iz-  To su moji najveći uspjesi, dovesti dje-  boraviti i o kojem treba ne samo pričati
         gorene kuće, klanje i ubijanje ljudi, ali   cu da prevaziđu crnilo i počnu sanjati o   nego pamtiti, obilježavati, susretati se s
         nigdje nije bilo crvene, boje krvi. On mi   budućnosti, da je ono što dolazi ljepše   njima i tu djecu podsticati da idu dalje.”
         je kasnije pričao šta je prikazao na crte-  od onoga što su preživjeli. To je bio cilj.   Poslije rata učiteljica Sabira Mićanović
         žu. Svako od nas, učitelja i pedagoga,   Bilo je, naravno, i odraslije djece, koja su   nastavila je s edukacijom. Završila je još
         dobio je po jedan šator. Prvo smo radili   bila svjesna svega što se događalo. Jed-  jedan fakultet, a, između ostalog, radila
         s majkama, a zatim s djecom. Kada mi   na mi je djevojčica ispričala da je bila s   je i na novom nastavnom planu i progra-
                                                                               mu za razrednu nastavu, bila je i lektor
                                                                               brojnih udžbenika, educirala je nastav-
                                                                               nike... Penzionirana je nakon 39 godina,
                                                                               šest mjeseci i 13 dana rada u prosvjeti.
                                                                                  “Želja za radom i sada postoji, ali radne
                                                                               sposobnosti više nisu kao nekada. Najviše
                                                                               od svega voljela sam kada sam svojim
                                                                               učenicima objašnjavala koliko je važno
                                                                               da pamte šta se dešavalo, ali da ne mrze.
                                                                               Mi na tlu Bosne i Hercegovine mora mo
                                                                               učiti i znati da je ovo za nas jedina država,
                                                                               država u kojoj moramo živjeti zajedno, a
                                                                               ne jedni pored drugih. Ne znam ko liko
                                                                               mi je pošlo za rukom da tome podučim
                                                                               svoje učenike jer se ličnost razvija i po-
                                                                               slije nižih razreda osnovne škole, ali dra-
                                                                               go mi je kada ih danas sretnem i vidim
                                                                               da su izrasli u dobre osobe i da su na
                                                                               neki način formirali svoje živote i svoje
                                                                                 porodice.”                   n


                                                                                                   STAV 22/8/2019  53
   48   49   50   51   52   53   54   55   56   57   58