Page 51 - STAV broj 233
P. 51
Četiri decenije u učionicama Piše: Alma ARNAUTOVIĆ
SABIRA MIĆANOVIĆ, K ra Mićanović iz Tuzle, koja je u
oliko je učiteljski poziv humano
i plemenito zanimanje, potvrđu-
je i penzionirana učiteljica Sabi-
UČITELJICA ŽIVOTA najtežim trenucima agresije na Bosnu i
Hercegovinu i u danima kada je proživ-
ljavala porodičnu tragediju bez prestanka
podučavala i u podrumskim prostorijama
odgajala učenike Osnovne škole “Brčan-
ska Malta”. Nakon genocida u Srebrenici,
i istraumirane đake koji su bili smješteni
Tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu neumorno je podučavala u šatorskom naselju u Dubravama.
tada novu generaciju prvačića, a poslije genocida u Srebrenici OSTATI U TUZLI
Kroz Organizaciju porodica šehida
radila je s majkama i učenicima koji su kamionima deportirani na i poginulih boraca Mićanović danas
Dubrave kod Tuzle. Rad s djecom pomogao joj je da prevaziđe čuva uspomenu na branitelje grada, a u
tugu uslijed pogibije muža i smrti roditelja potpunosti je posvećena humanitarnom
radu za koji tvrdi da doprinosi boljitku
i kvaliteti svakog čovjeka. “Radila sam
u školi ‘Sedam sekretara SKOJ-a’ i s po-
nosom se sjećam tog imena, a u njoj sam
provela divne dane do rata s djecom i
sjajnim kolektivom. Nije bilo lahko biti
mlad i ujedno biti član Saveza komuni-
sta i izvršavati sve zadatke koje su pred
nas stavljali, od radnih akcija, izgradnje
raznih dijelova bivše Jugoslavije i drugih
aktivnosti. Tačno 15. maja 1992. godine
izvela sam četvrti razred i u septembru
sam trebala dobiti novu generaciju uče-
nika. Porodice vojnih lica kupile su se i
odlazile. Tog dana u 15:15 sati bio je kraj
nastave i ja sam djecu, pošto se već ‘ku-
halo’ u tadašnjem garnizonu Husinska
buna, koji je u neposrednoj blizini škole,
odvela kućama jer su živjela u okolnim
zgradama”, priča nam Mićanović.
“S prozora smo mogli vidjeti doga-
đanja u kasarni i vidjeli smo da su se do-
brovoljci iz bivše Jugoslavenske narodne
armije opijali. Ostalo mi je još dvoje-tro-
je djece. Bila sam spremna da ih vodim
svojoj kući ukoliko u njihovom stanu ne
zateknem roditelje, koji su bili na poslu,
ali i njih sam predala članovima porodi-
ce, a ja sam s mužem u 16 sati otišla na
glavnu autobusku stanicu da kćerki ku-
pimo kartu jer je narednog jutra trebala
krenuti u London na studij. Uprkos tim
incidentima koje smo vidjeli u kasarni,
sve ostalo je djelovalo normalno. Kćerka
Danijela je s Beogradskog aerodroma u
Surčinu trebala putovati u London. Naš-
la je porodicu kod koje bi stanovala, ko-
feri su bili spakovani i ujutro u 6:15 sati
trebala je krenuti autobusom iz Tuzle ka
Beogradu. No, 15. maja 1992. popodne je
počeo rat u Tuzli. Zapravo, desila se, mi
to kažemo, Brčanska Malta i dan kada je
odbranjena Tuzla i ova regija i mi na neki
način nismo osjetili sve one strahote koje
STAV 22/8/2019 51
