Page 52 - STAV broj 233

DRUŠTVO

su preživljavali stanovnici okupiranih gra-
dova, a pogotovo onih mjesta koja su pala
u neprijateljske ruke”, navodi Mićanović,
dodajući da kćerka nije otišla u London,
nego se s ocem dobrovoljno priključila
Armiji Republike Bosne i Hercegovine.
Dani, sedmice i mjeseci su prolazili.
Raspust se bližio kraju. Brojni prosvjet-
ni radnici odavno su napustili grad, a oni
koji su ostali maksimalno su se trudili da
započnu novu školsku godinu kao da nije
ratno stanje i da nastave s radnim obave-
zama. Mićanović je s rahmetli komšini-
com Safijom Lolić i drugima organizirala
dostavu lijekova bolesnima u tuzlanskim
Slavinovićima, a u septembru je dobila
novu generaciju prvačića. Sve njih Mi-
ćanović naziva svojom djecom, djecom
koja su slova i znanja o osnovnim mate-
matičkim radnjama stekli u podrumu u
“Energetiku”, u Pecari 1. S učenicama u
“Prvo ih je bilo 36, a onda je došlo još univerzitetskoj dvorani
devetero djece koju su roditelji dovodi-
li iz Soline. Ukupno, dakle, 45 učenika djece. Kako im sve podijeliti a da dobiju mene. Svaku bi pauzu provodio s nama.
u prvom razredu u školskoj 1992/1993. jednako? Učitelj mora biti vispren i snaći Godine 1994. zadesila me neopisiva tuga
godini. Bila je to posebna generacija, 30 se u svakoj situaciji. Jedne prilike kćerka koju sam teško prošla. Sjećam se dobro
odličnih i 15 vrlo dobrih. Ne hvalim se, je nekom nešto prevodila i zamolila sam tog 13. decembra, kada su mi javili da je
to su njihovi rezultati, a ja sam im samo je da mi donese bombone koje bih podi- muž poginuo. To jednostavno nisam mo-
pomogla da ih dosegnu”, pojašnjava Mi- jelila djeci. Željela sam da ih obradujem. gla prihvatiti. Dugo poslije nisam mogla
ćanović i, smješkajući se, navodi imena Dok su jeli, jedna od bliznakinja počela prihvatiti njegovu smrt i tri godine nisam
učenika iz te generacije. U vrijeme kada se gušiti bombonom, no brzo sam reago- izlazila među ljude, samo sam išla na posao
nije bilo ni hrane, a kamoli sredstava i po- vala. Okrenula sam je naglavačke i bom- i vraćala bih se kući. Moja Danijela i Dejan
magala za rad, učitelji su bili kreativni i bona je ispala na beton. Isto tako, skla- i poslije unuk, jer mi se kćerka u međuvre-
mnoge su stvari improvizirali. Dnevnici njali smo djecu kada bi se začule sirene za menu udala, bili su snaga da ostanem nor-
su bile sveske većeg formata koje su se uši- opću opasnost i kada počne granatiranje”, malna. Posebno mi je pomogla i generacija
vale. Samo se nije improvizirala sigurnost priča sagovornica Stava koja je na posao moje djece (1992–1996). Pomogli su mi više
dolaska, boravka i odlaska djece iz škole. u toplijim danima dolazila koritom rije- nego što će ikad biti svjesni toga. Htjela
“Žao mi je što taj dnevnik nije saču- ke Jale, što se tada smatralo sigurnijim za sam samo da budem sa svojom djecom i da
van jer je on dokument rata i načina rada. kretanje u odnosu na ulice. nikog drugog ne susrećem. Dešavalo se da
Uvijek je nedostajalo papira, nije bilo ni čitam učenicima i u jednom trenutku ne
sveski, a onaj ko je išao vani donosio je POGIBIJA MUŽA mogu kontrolisati suze. U tim bi trenuci-
ono što se moglo, dok kasnije nisu poče- Nekada bi Mićanović ostajala sama u ma moj učenik Goran Musić, hvala Bogu,
li stizati humanitarni paketi od naše dje- stanu, koji se nalazi u tuzlanskom naselju živ je i zdrav, izlazio ispred učenika, pre-
ce koja su otišla u toku rata i od raznih Slavinovići, jer se i maloljetni sin 1992. uzimao knjigu od mene i nastavljao čitati
drugih organizacija. Ali, dešavalo se da, godine također dobrovoljno pridružio Ar- gdje sam stala, a ja bih izlazila iz učionice
naprimjer, dobijem 30 paketa, a imam 45 miji RBiH. Sin Dejan je, kaže nam, jed- da se umirim i kontrolišem emocije. Bila
nog dana otišao da da krv, a zatim se pri- je to snaga koju sam dobivala od učenika,
Jedan devetogodišnjak mi je javio u vojsku. Iako je imao tek 14 godina, a koja mi je pomagala da prevaziđem sav
jad i čemer koji je rat donio ne samo meni
zbog svoje tjelesne konstitucije, djelovao
ispričao da je vidio kako su je odrasliji, no u vojsci nije dugo bio jer se nego mnogim porodicama”, sjeća se Mića-
mu ubili oca, a majku su mu morao vratiti u školu. Kćerka je, navodi nović, brišući suze i na sam spomen svog
silovali. Prvi njegovi crteži Mićanović, u vojsci ostala do kraja 1993. supruga, te dodajući da su joj tokom rata
umrli i roditelji.
godine, kada je počela prevoditi za “Lje-
bili su crni. Dobili smo velike kare bez granica”. Ni u jednom jedinom Još jedan u nizu teških događaja, a
sanduke s raznim bojicama trenutku Mićanović i njen muž nisu bili najteži za grad Tuzlu, bio je masakr na
i papire za slikanje i crtanje. u dilemi da li da odu iz Bosne i Hercego- Kapiji 25. maja 1995. godine.
vine ili da pošalju djecu, iako su mogli.
“Nikada neću prežaliti sve te živote.
Taj je dječak crtao crni “Moj svekar je bio vojno lice i od 1973. Među njima je bilo mnogo mojih učenika.
dim, izgorene kuće, klanje i godine, kada je otišao u penziju, on i sve- Sin je pomagao ranjenicima. Ja sam bila u
ubijanje ljudi, ali nigdje nije krva živjeli su u Beogradu. Oni više nisu žalosti i uopće nisam palila televizor. Zvali
su me roditelji učenika i pitali su me gdje
živi i neka im je laka zemlja, bili su divni
bilo crvene, boje krvi. On ljudi i krasni roditelji. I moj muž je bio su mi djeca, a ja sam im odgovorila da su
mi je kasnije pričao šta je divan. Živjeli smo 22 godine u braku, a izašli. Oni su mi kazali da upalim televizor.
prikazao na crtežu mnogi su naš brak isticali za primjer. To- Nakon onoga što sam vidjela, satima sam
kom rata nije ostao željan svoje djece i trčala po stanu, izlazila na balkon... Tek

52 22/8/2019 STAV