Page 21 - STAV broj 201
P. 21
Uspio sam da završim
političke nauke i
međunarodne odnose.
Magistrirao sam ekonomiju,
i to je ono u kratkim crtama.
Čitava priča mog života je
bila što više pažnje okrenuti
prema Bosni. Danas živim na
Floridi, ovdje imam privatni
posao, imam suprugu i dva
sina. Ne mrzim, znam ko sam,
šta sam i neću zaboraviti šta
se sve dešavalo”
preko brda u Srebrenicu. “Među prvima polovine 1992. do polovine 1993. godi- Dvanaestog aprila 1993. godine s po-
smo došli u Srebrenicu. Kada smo ondje ne dolazile su izbjeglice sa svih strana. ložaja Vojske Republike Srpske na igra-
stigli, taj grad izgledao je strašno. Nije Grad je bio pun ljudi. Teško je opisati lište ispred Prve osnovne škole i Sred-
to bila ni sjena od onog mjesta koje sam kako je izgledao. Svi su hodali nekako njoškolskog centra Srebrenica ispaljeno
ja pamtio i koje je lijepo izgledalo samo bez cilja, ljudi su bili tužni. Srebrenica je nekoliko granata.
nekoliko mjeseci ranije. Do rata je to je tad na sve ličila samo ne na grad. Bio
bio lijep, živ gradić, a mi smo ga zatekli je to logor gdje je bilo sasvim normal- “Tog 12. aprila 1993. godine bio je pravi
pustog. Mirisao je na paljevinu. Kao da no da padaju granate, da su ljudi ranje- masakr u kojem su ubijeni deseci ljudi. A
mu je duša nestala. Od Petriče do bol- ni, osakaćeni, mrtvi. Neobično je bilo prije granatiranja bio je to lijep proljetni
nice nikoga nismo sreli. Osjećao se neki ako jedan dan ne padne granata. Pored dan, na igralištu se skupilo dosta naroda.
strah, tišina je razarala grad. Kad legneš bolnice su se mogli vidjeti mrtvi ljudi, Željeli su malo mira, da se malo opuste,
da spavaš, osjećao se strah. Uskoro je ljudi koji umru u bolnici pa ih poredaju izgledalo je to sve kao vašar. Čuli smo de-
grad bio napunjen hiljadama izbjegli- onako. Smrt je postala nekako normalna, tonaciju u daljini. Niko nije obraćao pa-
ca. Bio je to jedan veliki logor. U jednoj svakodnevica. Čovjek je postajao imun žnju. Druga granata pala je malo bliže, a
kući bilo je po nekoliko porodica. Od na te stvari. Nestane i straha.” treća na igralište. Pala je desetak metara
od mene. Vidio sam jednog mog prijate-
lja ranjenog u nogu. Pritrčao sam mu i
odvukao ga u školu. Nakon toga sam se
vratio na igralište, da pomognem drugom
prijatelju. Kako sam mu prilazio, ispred
sebe sam vidio samo crni dim i nakon
toga vidio sam boje koje su nastale od ek-
splozije granate koja je pala ispred mene.
Bile su to neopisive boje. Osjetio sam kao
da me nešto podiglo sa zemlje. Geler me
je pogodio u lijevu stranu lica, izbio mi
lijevo oko, polomio mi nos u 43 komada
i glava mi je pukla u 12 komada. Uvijek
sam uz sebe imao maramicu kojom sam
brisao znoj s čela kada igram fudbal. Kada
sam se probudio, dirao sam se da osjetim
jesu li mi ruke i noge u redu. Osjetio sam
nemoć i tešku glavu, nisam mogao disati,
nisam više ništa vidio. Mislio sam da mi je
ta maramica pala preko očiju, zgrabio sam
za lice i trznuo jer sam želio da skinem to
s lica, da progledam, a zapravo sam svoje
oko trgnuo koje je bilo izbijeno. Prepao
sam se i počeo sam da vrištim. Bio sam
pokriven nekom dekom jer su mislili da
sam mrtav. Neki momak pritrčao je da mi
pomogne. Donio me do bolnice. U bolnici
sam već bio u potpunosti svjestan onoga
šta se dogodilo. Nekako smo mi svi očeki-
vali i znali da ćemo biti ranjeni u jednom
trenutku rata. Otac je došao, držao me u
rukama i plakao. Govorio je: ‘Bolje da sam
STAV 10/1/2019 21
