Page 23 - STAV broj 201

ZDRAVO, BOSNO, STIŽEM IZ SARAJEVA

Ratni putopisi (11)

O PRSTENU I HEMI SIDRANU

Strahovita je snaga zaborava! Čim sam saznao za postojanje tunela (ljeta 1993. godine), krenuo sam u
sređivanje dozvola da iziđem na slobodne teritorije, dokle mi bude dopušteno, da svojim očima vidim
rađanje jedne narodne vojske, da opišem to što vidim, da ta buduća vojska vidi svog “narodnog” pjesnika,
s obostranom nadom da će možda od tog susreta i njemu i njima biti ljepše i lakše. Pamtim da smo preko
Igmana “putovali” punih sedam dana. – Ali da nije urađena TV reportaža (s Mirzom Huskićem), da nisu
urađeni ovi zapisi, sve bi požderala zvijer zaborava. Data u ovim zapisima, živa, neposredna historija
pokazuje svoju žilavost i činjenicu da su se mnogi od naših današnjih problema koprcali u povijesnoj
bešici već tih dana i godina. Hvala redakciji Stava što je prepoznala gotovo zaboravljenu životnost i
živopisnost ovih zapisa. I oni su dio naše historije

pradomaji! Za sto godina (ako dušman, Izmolim curice, na jedvite jade, da mi
ne daj Bože, pobijedi) neće biti zemlje Bo- otpjevaju još koju, na bosanskome jeziku,
sne, ni vlasnika njenih, Bošnjaka – ni u onu su pjevale, čini mi se, na arapskome.
sjećanju ljudskom, nekamoli u svom selu, Pjevaju djevojčice divnim svojim glasi-
na svom pragu, u svojoj avliji. ćima, jednu ilahiju, pa drugu, o Bogu, o
Njegovome Poslaniku, o ljepoti svijeta
Na proplancima oko Pazarića nizovi što ga je On stvorio... Mašu mi, ušle sve
Piše: lijepih vikendica. (Baš se imalo, moglo i tri u jednu avliju... Mašem i ja njima.
Abdulah SIDRAN umjelo!) U te se vikendice smjestio izbje- U kasarni, pogledam: nema na prstu
glički bošnjački narod, odasvud, ali ponaj- prstena. Nema prstena što mi ga šćer, pred
Pred polazak na put, šćerka mi na više komšijski, iz Hadžića. U jednoj od njih polazak, za rođendan pokloni. Prisjetim
prst stavila tanahan, zlatni prsten, sad živi Mehemed Hemo Sidran. Junak. se, držao sam šaku za leđima, za pojasom,
trefio se ocu 49. rođendan. Na Ostao bez obje noge. Kad su išli u akciju tako mi lijepo i milo, dok slušam dječije
domali prst, gdje mu je mjesto, na Igman, vlastita mu ručna bomba – vaz- pjevanje. Prisjetim se i da sam čuo (bili
ne može, na malome prstu – komotan. da otkočena! – pod njim eksplodirala. A da smo na asfaltnu stazu sišli) kako je ne-
je junak, znalo se i prije. “Zlatnog ljiljana” šta svirucnulo, za mojim leđima, nisam
Putem, Mirza Huskić priča mi o ju- dobio je kad je obje noge im’o. Među prvih o tome mislio, tako se uklapalo, kao da
naku s hadžićkih bojišta MEHEMEDU pet-šest boraca. Teško mu pada invalidnost, je s djetinjih glasnih žica sišlo... Nisam
HEMI SIDRANU, pita jesmo li rod. Otac još teže mirovanje, pa gunđa, ronda, psuje o tome mislio.
mi se zvao Mehmed, prvi put čujem za na vlast... Umiju to Sidrani, plaho umiju. U velikoj kasarnskoj spavaonici, gru-
oblik MEHEMED, nismo ili ne, znam da Kad nigdje nikog nemaš da njima vlasti- pa sarajevskih muzičara. Vodi ih moj
jesmo rod. Koliko znam, Sidrani su ovih ma krhaš mater, nađi neđe kakvog Sidra- prijatelj Ekrem Čizmić, slikar, koreo-
stotinu godina stizali iz Hercegovine, puno na, pa se iskrhajte do mile volje. graf. Svirali i pjevali vojsci i narodu po
ih ima u Hadžićima i oko Hadžića. Tek slobodnoj Bosni, sad ovdje, već peti dan,
sam neki dan, sasvim slučajno (pomažu- Jest, kad bi to bilo tako jednostavno. čekaju priliku da pređu Igman i vrate se
ći italijanskome književniku s imenom Nego je mnogo dublje, i tanahnije: Hemo u Sarajevo. Vidi se po njemu da su dugo
Piero del Judice da pribere relevantnu je, prije rata, važio za najvrednijeg doma- na putu. Rano lijeganje, partija remi-
historijsku građu o Bosni) pronašao kod ćina i najboljega gazdu. Kazuju ljudi da ja uz svijeću i – spavanac. Paše mi to,
Jefte Dedijera (da, Vladimirov otac) po- nikad nije mogo sačekati da snijeg oko- paše mi to svakako, dok smišljam kako
datak da su Sidrani (bilo: Sirdani) iz sela pni, pa da zemlju uzore, nego je lopatama ću napisati pjesmu Prsten, opisati traga-
Biograd, 4 km, južno od Nevesinjskog po- snijeg razgrtao, razmicao i sklanjao – da nje za Mehemedom Sidranom, susret s
lja. Jefto Dedijer piše: “Ne zna se kako bi zemlju obradio. Zato pati, i zato na sve djevojčicama, i njihove pjesme u slavu
je postalo ime selu. Po pričanjima starih psuje Mehemed Hemo Sidran. Zlatni lji- Boga, i – kako sam izgubio šćerkin pr-
ljudi, najstariji poznati stanovnici ovog ljan bosanski. sten. U mraku spavaonice, u glavi punoj
sela bili su Muslimani. Od tih porodica svjetla, ređam stih po stih, popravljam,
su i dvije starinačke porodice, Kljako i Niz proplanak, tri djevojčice iz škole ponavljam…
Sirdan.” Zašto ovo – tako neskromno pi- idu, čujem im, i brojim iza leđa, glasove. “Neka Onaj
šem i navodim? Zato da prepoznaš, dragi Neku lijepu pjesmu pjevaju, a riječi ne Kome su pjevale djevojčice
čitaoče, pravilo – nema muslimana ondje razumiju. Pristigle me, zamukla pjesma, učini da prsten nađe
gdje su bili starosjedioci! Što se u prošlom hoće pored mene šutke da prođu, samo ona od njih
stoljeću zbilo u mnogim dijelovima Srbi- s onim pazarićkim opštim pozdravom čiji će svatovi
je, pomor i progon muslimana, u ovom “Kako ste?” “Dobro sam, djevojčice, kako prvi tuda proći.” n
se stoljeću zbiva na njihovoj bošnjačkoj ste vi?” “Dobro smo”, vele i prominu. “A
kakvu ste ono pjesmu pjevali?” Jedna se
okrene, pametna lica: “Ilahiju.”

STAV 10/1/2019 23