Page 57 - STAV broj 314

KRIVO SRASTANJE

Posveta sjećanju
MOJ DOBRI ADŽO

Četnici su mu, tokom udruženog partizansko-četničkog napada
na nebranjeni Koraj koncem novembra 1941. godine, svirepo ubili
oca, dok je njegova majka, s njim i još osmero maksumčadi, uspjela
pobjeći prema Brčkom. Poživjela je još neko vrijeme, kratko, prekratko.
Teret koji je nosila, unutarnji ponajprije, bio je odveć težak za nju.
Presvisnula je. Do svršetka rata brigu o djeci vodila je rodbina, a potom
novouspostavljena komunistička vlast.
Piše:
Sadik IBRAHIMOVIĆ

io je kovač po struci. Internat- a komšijama, napose onim siromašnim, priželjkivao je sina, nasljednika. Na koncu,
sko dijete. Četnici su mu, tokom dijelio besplatno. našao ga je u meni. I silno me volio. Ništa
udruženog partizansko-četnič- Uzgred, imao je pomalo tersli prirodu, manjom silinom i ja njega. Svaki slobodan
Bkog napada na nebranjeni Koraj svojstvenu svim Ibrahimovićima i, prem- trenutak provodio sam u njegovoj kovačni-
koncem novembra 1941. godine, svirepo da sam tad bio dječak, još jasno pamtim ci, zapravo izvan nje, jer adžo se plašio da
ubili oca, dok je njegova majka, s njim i jednu takvu tersli scenu, a bilo je ovako: se onako mali, radoznao, hiperaktivan, ne
još osmero maksumčadi, uspjela pobje- – Dobar dan, majstore – reče neki lik povrijedim ili opečem, pa bi mi obično da-
ći prema Brčkom. Poživjela je još neko iz sela Ravna Trešnja i razvuče usta u kre- vao čekić i komad lima, objašnjavao kakav
vrijeme, kratko, prekratko. Teret koji je zubi osmijeh. “posao” trebam uraditi, a ja bih, na nakov-
nosila, unutarnji ponajprije, bio je odveć – Dobar dan. Izvoli! nju ispred, presretan i pun osjećaja važnosti,
težak za nju. Presvisnula je. Do svršet- – Možeš li mi napraviti sjekiru, ali ve- kuckao po limu, povremeno bacao poglede
ka rata brigu o djeci vodila je rodbina, a liku, što veću, treba mi za sječu panjeva? na adžu, na njegove pokrete, ozbiljan, sasre-
potom novouspostavljena komunistička – Mogu. đen izraz lica i nastojao ga oponašati. Želio
vlast. Njega, braću i sestru smještaju u – A možeš li mi napraviti bradvinku, sam biti kao on, a jednom sam mu to i rekao.
internate diljem Jugoslavije i upisuju ih bradvinka bi bila najbolja? – Dakle, želiš biti kovač – reče i po-
u škole, uglavnom na zanate. – Mogu i to. milova me po glavi.
Zvali smo ga amidža, odnosno adžo, – Eh, dobro, ali napravi je baš ona- – Da, želim biti kao ti.
mada nam to nije bio. On i moj otac bili ko majstorski, domaćinski, kao da je za – Lijepo, lijepo... Samo, znaš, ima tu
su amidžići, približno istih godina, po- sebe praviš! jedan mali problem.
štovali su se i voljeli kao prava braća, a – Nema ništa od toga. – Kakav?
kako su naše kuće bile tik jedna uz drugu, – Kako sad to?! Pa rekao si da možeš! – Ti si dobar učenik, je li tako?
toliko blizu da se bezmalo moglo zako- – Dobro si me čuo. Sjekiru ti ne mogu – Tako je.
račiti s prozora jedne kuće u drugu, su- i neću napraviti. – E, vidiš, ja nisam bio. Sve same jedi-
sretanja su bila svakodnevna, a ni sloge – Ama, zašto, pobogu?! Platit ću du- nice, jedva sam završio zanat – slaga mudri
i ljubavi, naročito među nama djecom, plo, pare nisu problem! adžo, zapali cigaretu i povuče dubok dim.
nikad nije usfalilo, tako da, promišljajući – Urekao si me. Kad god mi neko kaže – Ali, mogu ja biti i dobar učenik i
o svemu tome s ove vremenske distance, da nešto napravim kao za sebe, to nešto kovač. Zaista želim biti kao ti.
bez imalo zazora mogu ustvrditi da smo, ne liči ni na šta. I, pride, pokvario si mi – Ne možeš, sine. Samo loši učenici
neformalno udruženi u jednu porodicu, dan, slobodno mogu zatvoriti radnju, da- idu u kovače, a takvi poput tebe, bistri,
veliku, plemensku skoro, živjeli čude- nas mi ništa od ruke neće ići. daroviti, trebaju da uče, da završavaju
sno lijep život, bez bonluka, na granici – Tako znači?! škole, fakultete... Jesi li shvatio?
oskudice, ali život prepun empatije, po- – Tako. – Jesam – rekoh suznih očiju, tužan
štovanja i neizmjerne ljubavi. Zvuči ne- – E da znaš da ti nikad više neću doći! i razočaran.
stvarno, ali tako je bilo. – Od volje ti. Dakako, osjetio je to adžo, pa me privi
Adžo je radio u maloj, skromnoj firmi, – A i drugima ću reći kakav si! na grudi, poljubi i reče da očistim ložište,
pa mu je i plaća bila takva, a da bi prehra- – Pričaj šta hoćeš. A, sad, doviđenja jer, ponovo slaga da bi me utješio, niko to
nio mnogočlanu porodicu (sedmero djece i sretno. bolje od mene ne zna uraditi.
je imao, redom kćeri, ali o tome nešto ka- Velim, imao je mnogočlanu porodicu. Eto, tako je to bilo, a ja, nesuđeni kovač,
snije), izgradio je u avliji kovačnicu i kao Sedam kćeri. Ljepotice. Brižljivo odgojene evo ispisujem ove redove o dobrom i mu-
vrstan majstor od raznih kovina izrađivao i smjerne. Bio je slab na njih i volio ih je drom čovjeku, mom drugom, voljenom ocu,
sve i svašta, najčešće poljoprivredne alat- toplom očinskom ljubavlju, obasipao pa- od srca, s ljubavlju i dubokim poštovanjem.
ke koje je prodavao seljacima iz okolice, žnjom i nježnostima, ali, ipak, duboko u sebi Zaslužio je to moj dobri adžo. n

STAV 12/3/2021 57