Page 70 - STAV broj 430

KULTURA

NUSRET IDRIZOVIĆ

AKO ZAŽELIŠ VIDJETI GDJE SU PRVI

DOMOROCI PRIMILI KRŠĆANSTVO,

HODI U KIJEV NA OBALU DNJEPRA

Tu si. U najstarijoj prijestolnici države na obalama širokog Dnjepra, u jednom od najstarijih gradova
Evrope (pričaju da je veći od Pariza), u Kijevu, na Golosejevskom trgu, u hotelu „Mir“. Ovaj grad
nazivaju majkom ruskih gradova. Znači li to da će gost biti okružen pažnjom? Ko zna. Vjerovatno
– da. Ako dolaziš iz Jugoslavije, dođu iz Kijeva na granicu, preuzmu te već u Čopu i više nikad
nisi sam. Da ti ne bi bilo dosadno, snabdiju te pratnjom.

Januar, 1971. (Izvorno objavljeno u Za- kometa, od lažnih svetkovina, hipokritskih bez prave želje i poletnosti, bez putničkog
grebu pod naslovom „Bijele ravnice Ukrajine“) čestitara, pečenih prasića i skorojevićkih kri- žara, dopuštaš lokomotivi da te vodi nepo-
nolina, od svega što nije tvoje, što ne pripada znatim bespućima i da te ostavi tamo gdje
I, eto tako, ipak si odlučio krenuti tamo tebi i što te vodi pravo u očaj. joj se svidi ili gdje je, umornu od lutalaštva,
negdje daleko, a i ne znaš, niti možeš unapri- Ako želiš među znancima, prijateljima, snađe klonulost i osvoji mir.
jed znati dokle će te dovesti nepoznati puto- poluprijateljima, poluznancima i ostalima Čop je malo mjesto na granici između
vi, možda to nije ni važno, nije moje i nije izazvati varničavu raspru, samo reci da pu- Mađarske i Ukrajine. Niste bili u njemu?
naše da biramo putove, oni se uvijek nalaze, tuješ daleko. Odmah ćeš dobiti nepatvore- Ne smeta. Kad dugo putujete vlakom, kad
upisani, u tajnim knjigama, kud god krene- ni podatak ko je za kretanje a ko za mirova- vam taj put dojadi i kad živo zaželite da
mo – tajne knjige za nama, i u njima tajne nje. Samo da se ode nekuda, vele jedni. Pa rođenim stopalima dotaknete majčicu zemlju
krivulje, ispupčenja, brda i ravnice, mahnite da, samo da se krene... Nije važno – kuda... obećavši pritom sebi da se nećete tako lako
rijeke i klimavi ili spasonosni mostovi, pa Vlak će već pronaći svoju putanju. Samo da odlučivati na naredno putovanje, i kad baš
opet brda i opet ravnice, i sve tako, sve do se ode nekuda, vapiju oni kojima se obično u tom trenu osjetite silno lomatanje, škripu
posljednje točke našeg odredišta. nikuda ne ide, jer im je previše dobro tamo kočnica, pocikivanje lokomotive, pomislite
Ali, možda to nije ni važno. Glavno je, gdje jesu. Najviše je, dakle, onih koji žele da ste u Čopu! Ako niste sasvim sigurni,
zar ne, putovati?! Ta i ti si valjda neka me- da uvijek budu tamo gdje su i da iz prikraj- sačekajte malo: bude li se kompozicija
lodijica na devetoj ili ne znam kojoj rupi ka promatraju kako se vi mučite s putnim vlaka svaki čas pomicala naprijed i natrag,
bogtepita kojeg oceana. nevoljama, groznicama, prtljaga, kako li se natrag i naprijed, tamo prema Mađarskoj i,
Glavno je da ti se oči nagledaju bijela sve ne zovu putni rekviziti. opet, prema Sovjetskom Savezu, tako do u
svijeta, da nekako, ako možeš, pobjegneš od I, eto tako, pokupiš ono malo kostiju beskonačnost, tada već možete biti sigurni
kraja jedne i početka druge godine koja juri u organizmu, pridodaš im četkicu i ostalo, da ste u Čopu. Dakle, vi ste u Čopu. Svejedno
prema tebi, nedužnu stvoru, kao prijeteća sve to organiziraš u formi putničke torbe i, kojem. Vas su lokomotive pošteno izgnjavile
i vama je svejedno u kojem ste Čopu. Nema
dileme: to je zaista ruski Čop.
Da je to tačno, znam po tome što se u
Čopu sve mijenja. Ne samo vlak, željezničko
i ostalo osoblje, carinici i vojska, ima mnogo
vrsti uniformi, ne mijenja se samo jezik, ni
običajno pravo, ni pejzaž (to je ona panorama
koju okvirujemo pogledom), već se mijenja
i kompletno nebo zajedno s bojama, s pjega-
ma, sa svojim smrknutostima, gromovima
i ostalim što mu inače pripada. Mijenja se i
boja snijega i, ako hoćete, način protjecanja
rijeka kroz beskrajne spletove ravničarskih
šuma i ogoljelih planina.
Zaista, prijelazom u ruski vlak (tako
smo govorili: ruski vlak) osjetio sam da se
nalazim u vlasti nečega toliko nepoznatog
i čudnog, uzbuđujućeg, na svoj način i opa-
snog, teško je to riječima iskazati, da sam
morao ustuknuti. Povukao sam se u šutnju.
Pozvao sam ono malo preostale pribranosti

70 2/6/2023 STAV