Page 71 - STAV broj 430

da mi pomogne: ne bi bilo lijepo od mene u svojim torbama donosili skice za zadruž- u kojoj su mladenci vjetar i snježna prašina,
da klonem već na samom početku. Za go- ne domove, sve skice bile iste i osvanuli isti a mi samo nužna pratnja.
leme prostore, kojima poklanjaš svoje biće, zadružni domovi da se sela ponečemu ne bi To vjetar pripovijeda o snijegu koji po-
trebat će puno strpljenja i hrabrosti, hrabro- potukla zbog estetskih razloga. toku krade vodu, o magli koja zemlji otima
sti prije svega da nekako savladaš te crne, Vlak ide kroz smetove. Lokomotiva samo nebo, o bjelini koja se lola tamo i ovamo, o
plave, ljubičaste, tek kadikad bijele, garave ponekad javi da je još uvijek jača od snijega. lokomotivama koje garave snijeg i koje zavi-
i pepeljastosive snjegove. Ponekad se ukaže koja zavjetrana prilika, čini jaju kao vukovi. Priča je to o snježnim duho-
Putujemo Ukrajinom. S jedne i druge se bar da je tako, pa vlak pojuri u novo ništa. vima. Kad, hranjena samo snježnim mrazom,
strane vlaka stere se do unedogled jedno ogro- Snježna prašina prodire u vagone, nađe se i pocrkaju krila malih pjevica, u prostoru se
mno, prljavobijelo, ukočeno, izgubljeno i na- u najskrovitijem dnu ljudskog bića, ugroža- rodi pjesma, ti je čuješ i osjećaš. Nisi samo
gluhlo – ništa. Ni svjetiljke, ni stasita bora, ni va ti vidik, hodanje ti čini slijepim, nameće slučajni prolaznik, kadikad osjetiš da si i ti
brdašca, ni crkve u blizini groblja. Osjetiš da se svesilom. Mora da je pokreće strašan vje- sastavni dio te neizmjernosti i neiskazivosti.
lokomotiva tumara bez cilja i smjera, da ni- tar, onaj isti vjetar koji ljudima na stanica- Tu si. U najstarijoj prijestolnici države
kad neće savladati te goleme prostore. Ležiš i ma krade kape, grize lice i ostavlja ožiljke. na obalama širokog Dnjepra, u jednom od
promatraš: sve bijelo, ti u toj bjelini stranac, Snježna prašina šiba vid, ranjavi pogled, po- najstarijih gradova Europe (pričaju da je veći
putnik-namjernik, a zapravo – garava točka, vija glavu, krovove i vrhove stabala baca u od Pariza), u Kijevu, na Golosejevskom trgu,
i zaželiš lokomotivi pomoći pri savladavanju kovitlavu maglu, oslobađa ih, skida im za- u hotelu „Mir“. Ovaj grad nazivaju majkom
tog beskrajnog ništa, pri razmrsivanju sveko- štitu i, tako obnažene, opet šalje u bjelinu. ruskih gradova. Znači li to da će gost biti
likih zagonetki u vezi s beskrajnostima, to je Kad se digne jezik na jezik, truba na trubu, okružen pažnjom? Ko zna. Vjerojatno – da.
već golemi nespokoj, potakle su ga puste da- rog na rog, bog na boga, nastaje vrijeme igre Ako dolaziš iz Jugoslavije, dođu iz Kijeva
ljine i saznanja da sam sebi ne možeš pomoći. na granicu, preuzmu te već u Čopu, i više
Zaista, nema pomoći. Lezi i gledaj, možeš i nikad nisi sam. Da ti ne bi bilo dosadno,
spavati, nitko ti ne brani. snabdiju te pratnjom: stručni ljudi, učili
Evo, ti su prostori tu. Otvoriš prozor, hrvatskosrpski jezik, odlično poznaju svoju
pružiš ruku, zahvatiš punu šaku prostora, historiju, ali umiju ugodno iznenaditi po-
igraš se njima, vjetar ti povija ruku, vraća znavanjem i naše historije. Umiju znalački
ti je, ne treba mu, kao da veli: zabranjeno govoriti o metodama organizacije masovne
je ruske prostore zahvatati šakama. Prostor proizvodnje na tekućoj vrpci, o antibioticima,
se najednom izgubi, iščezne pri pojavi na- o nuklearnoj energiji, o proizvodnji čelika
seljena mjesta. Ti već uočavaš krupne pa- u konverterima, o hibridnom kukuruzu, o
role na fasadama obučenim kao da su sve samohodnim kombajnama, o površinskom
odreda blizankinje. Tu i tamo uočiš i poko- kopanju uglja i rotornim eskalatorima, o po-
jeg čovjeka. Pristojan, poslovan svijet, ne luvodičima u elektronici.
zijeva u vlak, svatko radi svoj posao. Već ti - Niste čuli da postoji radioelektronska
je drago što si, gledajući iz daljine, pogodio kontrola psihičkih procesa?!
da je to zadružni dom: isti je kao onaj u Bo- - Jesam, kako ne. Čuo sam ja i za elek-
sni. Naselje se gubi u prostoru. Opet naiđeš tronsko uživanje od elektroda kad ih uvedu
na kuću na zadružni dom sličan onome u u ljudski mozak.
Bosni, pa se sjetiš onih naših povratnika, - Da, ima puno umirujućih sredstava.
bili su to poletni ljudi, gradili su kolhoze, Opijumska droga nikoga više ne zadovolja-
va. Sredstva za razveseljavanje možeš dobi-
ti svuda i na svakom mjestu, u svako doba
O AUTORU dana i noći. Bez sredstava za razveseljava-
nje suvremen čovjek ne bi mogao živjeti, jer
Književnik Nusret Idrizović (Bijelo Polje, 1930. - Zagreb, 2007.) bio je poznat kao nema razvijenu emocionalnu kulturu. On ne
pisac povijesne sudbe Bosne od srednjovjekovlja do danas. Najbolju je recepciju umije biti radostan. Ako hoćemo pravo, ne
doživio u Hrvatskoj gdje je primio dvije ugledne nagrade (knjiga „Kolo bosanske umije biti ni melankoličan, ni razuzdan, ni
škole smrti“ dobila je nagradu Željezare Sisak kao najbolja knjiga eseja objavljena privlačan, a ni odbojan. On je, jednostavno,
u bivšoj Jugoslaviji godine 1984., a knjiga „Kolo tajnih znakova“ nagrađena je naj- nadražen. Ni sretan ni nesretan, nego - na-
višom hrvatskom nagradom „Vladimir Nazor“). No, taj proces prepoznavanja još nije dražen. Jer mu nude nekultivirano uzbuđe-
završen jer riječ je o pjesniku, romansijeru, esejistu, radijskom piscu i dramaturgu. nje u obliku vulgarizirane erotike, filmova
Njegova trilogija, koja uz rečene knjige ubraja i naslov „Kolo svetog broja“ po svo- akcije i nasilja, jednom riječi - strip kulturu.
joj stilskoj i sadržajnoj osebujnosti i danas zadržava kultni status. Spomenimo još - O kojem čovjeku vi to govorite? - pita
njegove knjige pjesama „Tišine se ne mogu odreći“, „Zvona i usne“; monografiju me ljubazna domaćica, a zapravo ona prevo-
„Kozara“; knjigu pripovjedaka „Borkina ljubav“ te romane „Ne zaboravi sviralu baćo“, di pitanje svog muža, i jedno i drugo su raz-
„Smrt nije kraj“, „Mrav i aždaha“, „I noć…i dan“; „Divin“, „Ikona bez boga“ i „Vučje govorljivi, ugodni ljudi, intelektualci željni
grlo“. Autor je mnogih radio-drama i radio-komedija između kojih izdvajamo: „Be- novih susreta i iskustava. Ja im, doduše, ne
zazlene vukove“, „Obračun“, „Koga voli Ladislava“, „Pismo idolu“, „Nasilje hipota- nudim ništa novo, prepričavam samo ono o
lamusa“, „Apage, satanas“. Uz to, Idrizović je dramatizirao više od stotinu romana čemu se u nas diskutira i o čemu pišu naše
domaćih i stranih autora za zagrebačku radijsku emisiju „Radio roman“. Napisao je novine, stalno nekako izbjegavam razgovor
nekoliko scenarija i sinopsisa za dokumentarne i igrane filmove, a prevođen je na o politici očekujući s njihove strane muk, a
više jezika. „Stav“ iz autorove bogate književne ostavštine objavljuje malo poznati nema pomoći, sve je politika, ili je bar sve
putopisni esej o Ukrajini. Žanr je to u kojemu je Idrizović briljantno funkcionirao te u njezinoj perifernoj vlasti.
je doista velika šteta da iza sebe nije ostavio obimniju građu. - Pričam o suvremenom čovjeku - od-
govaram na pitanje.

STAV 2/6/2023 71