Page 79 - STAV broj 343

mladom pjesniku danas ne bi uzor Karavdić, napokon i pjesma Spavaj,
bio neki Katul ili Vergilije, zašto ne uz Alešov odlazak) prepunjene su
Dante, Shakespeare, Schiller, zašto otajstvenim šapatom nerecivog, ne-
ne Rimbaud, Eliot ili Pessoa? Svi imenljivog, neuhvatljivog. Pjesnik
veliki pjesnici, iz svih epoha, mogu u ovim tekstovima kuša i boluje
biti inicijacijski bitni – za otvaranje čaroliju i ukletost mimoilaženja (ne-
novog pjesničkog puta. Treba samo podudaranja) riječi i onog riječima
ulaziti, i još više, i još dublje ulaziti: kazanog: ontičko-logički princip
biti unutra – to je medijum. Nekad identiteta (A=A) jednostavno ne
se to, površno, zove inspiracijom, funkcionira – drugost onog što i
nekad Božijim darom, nekad jezič- kako jeste na neki čaroban način
kim iskustvom ili samoosjećanjem. uvijek dolazi do izražaja (ne samo
U svakom slučaju, uvijek je to kon- riječju da se očituje-iskazuje već
centracija ka onom i na ono unutra. i onim između riječi!):
“Probudih se u nevakat, kroz
prozor u sobu pilji mrak, a ovaj/ “Udivljen, sada motriš mrak./
sobni, obujmljen zidovima – ko da Nemaš čime da govoriš, i niko
bi napolje! Čini mi se,/ u grimiznoj te neće / odvesti sasvim, nemaš
tami sam onoj – izvana. Slušam: se- kome da kazuješ,/ rastanci su var-
kundara/ i srce jednako biju, u ritmu, ljiva pravda. Sve će trajati krat-
u zraku muziku tvore. Kos je počeo/ ko,/ ko izdah, i bićeš spreman
djelanje, je li prošla ponoć? Zašto su da žudnju ponovo kušaš,/ sasma
boje ovako jasne u mraku?/ Trebalo okrenutu, pradavnu, i blisku sva-
bi provjeriti – njena ruka je hladna, kom/ trenu kojem ne pripadaš,
vrijeme i prostor/ niču, usne blago hoćeš li umjeti/ da korakneš?”
spuštam, ponovo ću je uspavati. // (“Spavaj”, uz Alešov odlazak)
Moje je da tihujem.” (“Tihovanje”) Zaumnost svih stvari i riječi
Pitanja su uvijek nesravnjivo važ- probija iz ovih stihova: upitamo
nija od odgovora: naprimjer – “zašto li se o čemu je riječ u njima, od-
su boje ovako jasne u mraku”; odgo- govor glasi: o prelaženju grani-
vori su već dati, odvajkada, stvar je u ca, o nijemom sašaptavanju, o
tome da se pitanjem približimo njima, prijesnom umiranju. I ono prije
da se dovedemo u pravi ugao gledanja. vremena, i to poslije vremena
“Jer, ostaje miris tijela, kandža- guraju se i sapliću, tijesne se i
ma od pamuka odjeća ga lakomo nosi, prepliću u tim stihovima – koji postižu
ostaje da tuži i “Odjekuju boje njenih potpetica na nestvaran efekt namagnetisanosti po-
voli. Ali hodom zime proći će, čudno oblačju skorom, a leprš haljine lariteta, pa učinak svojih upit(a)nosti
nije. težim čini zrak, potom, svijetli mrak. posipaju po papiru kao prah niotkud,
Duša mu se, radovat htijuć, u mi- Ona prolazi. kao snijeg što nadođe iz užarenog srca
slima bliži, pa ne znam šta je više moje, Naginju se prozori, licima posta- Zemlje:
ako je išta moje ju lica, očima nisu oči, u barici sijevnu “Zbilja, između svjetla i tame je ne-
ikada i bilo.” (“Tako je dobro što si tu”) čipka, očarano uznemireni stoje drvore- majuća misao, između čovjeka čovječice
di! Ovlaš su je pustili! stoje,
Razigranost plotskog-čulnog, koja Kamen nije hladan, bezbrižno sniva različitog roda a poroda željne, i ne
prosijevne u ponekom tekstu, ima za u snu nekog drugog kamena. Od vode znamo znati u nama što je kada u nji-
protivtežu ponorne stihove u kojima se hitrije teče ma bivamo
erotsko sa sakralnim prepliće, u kojima čovjek. Kad bih, barem, ruke imo!” mi, zbilja, šta je to u nama nemajuće,
se dubina ulaska bića u biće ili proži- a diše bez nas?” (“Prva tišina”)
manja bića bićem ostvaruje na čaroban Treći je ciklus obilježen silinom ini- Dakle, ništa bez pitanja; čim dublje u
način – kao u pjesmi u prozi s naslovom cijacije: pjesme s posvetama (ocu, pa Ab- neshvatljivo – tim bolje. To je najdrago-
“Ona prolazi”: dulahu Sidranu, Maku Dizdaru, Zinaidi cjeniji aspekt i sukus Musićeve knjige:
bivajući “izmoren disanjem”, natova-
Zaumnost svih stvari i riječi probija iz ovih stihova: ren iskustvom, izranjavljen spoznaja-
ma – zadržati tu sposobnost da pitaš
upitamo li se o čemu je riječ u njima, odgovor glasi: o o onom o čemu niko ne pita, što svak
prelaženju granica, o nijemom sašaptavanju, o prijesnom podrazumijeva, što se ne da definirati
niti objasniti, što nam svojom nedo-
umiranju. I ono prije vremena, i to poslije vremena sežnošću utjeruje strah u kosti. Treba
samo “na strašnom mjestu postòjati” –
guraju se i sapliću, tijesne se i prepliću u tim stihovima – i to važi ne samo za pjesnika, isto tako
koji postižu nestvaran efekt namagnetisanosti polariteta, i isto toliko važi i za čitatelje ove poe-
zije: ne pitaj gdje i dokle – samo uđi, i
pa učinak svojih upit(a)nosti posipaju po papiru kao prah ulazi unutra, u stih, u sintagmu, u riječ,
između riječi... unutra je Poezija. Čija
niotkud, kao snijeg što nadođe iz užarenog srca Zemlje. god – tvoja. n

STAV 1/10/2021 79