Page 45 - STAV broj 248

STAJALIŠTA

KRIVO SRASTANJE
Dvadeset petog u novembru

POBJEĆI S GROBLJA

OD TAMBURAŠA,

ŠTO DALJE POBJEĆI

Piše:
Sadik IBRAHIMOVIĆ
Ulazim u mezarje, oprezno, polahko, koracima mehkim kao pamuk, zemlju
da ne povrijedim u kojoj počivaju nedužno stradali mladići i djevojke

akon duge šetnje padinskim di- posjela kraj sebe i izokola, radoznalošću “Samo smiješak zadržite, molim!”
jelovima grada, kroz utihle, opu- svojstvenom ženama, zapitkivala ima li – promače natpis odnekud.
stjele mahale, polahko, bez žur- momka i, ako ima, kad ćemo ga upozna- Vidim – horizont treperi
Nbe, jer razloga za žurbu nemam, ti. Ona bi, pak, stidljivo (Bože, gdje li je I snovi se ukazuju.
stižem do prelijepog tuzlanskog šetališta nestao stid, a u toj djevojci, djevojčurku Samo šapat, ali ne! – to jeka odobrava:
kakvim bi se podičili i mnogo veći grado- zapravo, toliko ga je bilo), zajapurena u Tu si, tu, tu...
vi. Tuzlaci ga zovu Slana banja ili samo licu, poluoborene glave i kroz blagi osmi- Sumnje više nema:
Banja. Nekad je tu, Austro-Ugarska ga je jeh tiho odgovarala da momka nema. Da- Gospodaru svjetova povratak je moj.
podigla, postojalo lječilište, slana banja, kako, razgovor između njih dvije time se
lijepo, arhitektonski ostvareno i u prostor- nije završavao, otvarale su se druge teme, Začudo, premda sam joj sugerirao,
nu matricu oivičenu visokim crnim boro- a, nerijetko, kad bih osjetio da sam suvi- nikad nije ni pomišljala objaviti neku od
vima skladno uklopljeno zdanje. Odavno šan, da svojim prisustvom kočim ili redu- svojih pjesama, a, na koncu, rekla mi je i
ga nema. Slijeganje tla učinilo je svoje, ciram protočnost njihovih ženskih priča, zbog čega, no kako je riječ o dubokoj in-
a ljudski nemar zdušno je pripomogao. ispričavao bih se i odlazio u drugu sobu. timi, o nečemu što je, kako je kazala, po-
Na istom mjestu, ili otprilike istom, Pola sata kasnije, supruga bi me po- vjerila meni, mojoj supruzi i nikom više,
nalazi se mezarje-groblje u kojem su uko- zvala, a naša mlađahna komšinica, jedva ne bih o tome. Neka tajna koja je otišla s
pani stradali na Kapiji 25. maja 1995, čujno i nekako još stidljivije, pružala bi njom ode i sa mnom.
uglavnom mladi, premladi ljudi, ubijeni mi nekoliko listova s pjesmama na njima, Neposredno pred početak četničkog
navođenim četničkim projektilom ispa- uz ljubaznu molbu da ih pročitam i iskre- divljanja, odselio sam s porodicom u drugi
ljenim s planine Ozren. Zastajem i dugo no se odredim vrijede li ičemu. A uglav- dio grada. Nisam je ponovo vidio. Nikad.
gledam u bijele, ovalno oblikovane nad- nom su vrijedile. I iznenađivale. Tako, u I, evo, sad, u ovom dvadeset petom
grobne spomenike. njenoj poeziji nisam nalazio ni najmanju danu mjeseca novembra, prohladnom,
Kako su u mezarju-groblju ukopa- naznaku patetike, profane ljubavne pate- škrto osunčanom, usred mezarja-groblja,
ni pripadnici svih konfesija, dvojim se, tike, svojstvene njenim adolescentskim usred teške, mukle tišine koja, za one koji
i nije mi prvi put, da li da dignem ruke godinama, naprotiv, iščitavao sam misa- je mogu čuti, zvoni od rječitosti, čučim
i proučim Fatihu. Ipak, opet kao i svaki onu, začuđujuće zrelu liriku, premreže- ispred njenog mezara, potpuno prazan,
put, dižem ruke i učim, skrušeno, s pije- nu, u građenju lirskog prosedea, uspjelom bespomoćan, zakovan. Jedino što sam us-
tetom, od srca. upotrebom stilskih figura, nenametljivim pio izustiti bilo je: “Lijepo dijete moje”,
Potom ulazim u mezarje-groblje, opre- metaforiziranjem ponajprije, riječju, čisti a zatim sam se digao i otišao.
zno, polahko, koracima mehkim kao pa- simbolizam, u njenom slučaju nesvjestan, Dan je državnosti. Tim povodom, na
muk, zemlju da ne povrijedim u kojoj po- intuitivan, katkad i mračan, što sam joj u Trgu slobode, okupili se nekakvi tam-
čivaju nedužno stradali mladići i djevojke. jednom razgovoru i rekao, a ona se složi- buraši, razvili zastavu, sviraju, pjeva-
Prilazim jednom od mezara i spuštam la, priznala da ne zna šta je simbolizam, ju, a nijemo i nezainteresirano gleda ih
se u čučanj. U njemu je ukopana moja neg- ali, eto, samo tako zna pisati, ma kako dvadesetak prisutnih, migranti uglav-
dašnja komšinica, u to vrijeme gimnazi- god se to zvalo. nom. Jadno. Prolazim pored njih, idem
jalka, krhka, tiha, smjerna, učtiva i, ubrzo Sačuvao sam jednu njenu pjesmu, svojim putem. Pružam korak, zamičem
ću to doznati, izrazito darovita poetesa. mada je imala i boljih. Evo je: za prvi ugao i idem dalje, što dalje. Bez
Katkad bi dolazila kod nas. Moja supru- U htijenju bez žurbe, zastajkivanja, osvrtanja, samo što brže,
ga uvijek bi je srdačno dočekala, izljubila, Stigoh do ruba smisla. što dalje. n

STAV 5/12/2019 45