Page 79 - STAV broj 192
P. 79
nezavisnost rasuđivanja još kao student u kojoj je njegov brat Nikolaj služio kao Htio sam da se stopim s Beskrajnim Bi-
primjenjuje pri kritikovanju društvenih oficir. Ruska vojska upravo je tada krenu- ćem, molio sam ga da mi oprosti grijehe...
konvencionalnosti i naučnih praznovje- la u veliku ofanzivu protiv vojske Imama Ali ne, nisam ga molio, osjećao sam da mi
rica. Podsmijeva se univerzitetskoj nauci, Šamila, nakšibendijskog šejha koji je uje- je oprostio, pošto mi je darovao taj trenu-
osporava svaku ozbiljnost historijskim izu- dinio kavkaska plemena i protjerao Ruse tak blaženstva. Molio sam, i istovremeno
čavanjima i dozvoljava da ga hapse zbog s Kavkaza, vodeći najduži otpor carskoj sam osjećao da nemam šta da molim, da
smjelosti svojih pogleda”, ističe Rolan. Rusiji u trajanju od 25 godina. Tolstoj ne mogu, da ne umijem da molim. Zahva-
u rusku vojsku dolazi kao običan voj- lio sam mu, ali ne riječima, ne mislima...
Zgađen univerzitetom i “ljudima na nik. I dok se odvija ratna drama u kojoj Jedva da je prošlo sat vremena, a već sam
svom mjestu”, Tolstoj se sklanja u Jasnu svaki dan gine desetine ljudi, u Tolstoju slušao glas poroka. Zaspao sam sanjareći
Poljanu i uspostavlja vezu s narodom. se odvija njegova unutarnja drama koja o slavi i ženama – to je bilo jače od mene.
Želio je da mu bude na pomoći, da im je presudno odredila daljnji tok njego- Ne mari! Zahvaljujem Bogu na ovom tre-
bude dobrotvor i učitelj. Iskustva iz tog va života. “Tek što je stigao i tiha brda, nutku sreće, na tome što mi je pokazao
vremena, primjećuje Rolan, ispričao je u dolazi sebi, ponovo nalazi Boga: ‘Noćas, svu moju sićušnost i moju veličinu. Hoću
jednom od svojih prvih djela, Jutro jednog jedva sam spavao... Molio sam se Bogu. da se molim, a ne umijem; hoću da razu-
spahije (1852), čiji je glavni lik, knez Ne- Nemoguće mi je da opišem milinu koju mijem a ne usuđujem se. Pokoravam se
hljudov, slika i prilika Tolstoja u njegovim sam pritom osjećao. Izgovarao sam uo- tvojoj volji”, pisao je Tolstoj, ističući da
dvadesetim godinama kada napušta uni- bičajene molitve, a poslije toga još dugo mu je u tim danima čak i žestina borbe
verzitet da bi se posvetio narodu. Među- sam se molio. Želio sam nešto ogromno bila plodonosna i da su sve životne snage
tim, avanturistički Tolstojev duh tjera ga i divno... Šta? Ne bih mogao reći. bile raspaljene njome. Upravo tada, isti-
na putovanje, na odlazak iz Jasne Poljane če Rolan, Tolstojev genije daje svoje prve
1851. godine. Bježi na Kavkaz u vojsku svjetove: Djetinjstvo, Jutro jednog spahije,
Prepad, Dječaštvo.
TOLSTOJEVA RELIGIOZNOST
“Kavkaz je Tolstoju iznad svega ot-
krio religioznu dubinu njegovog bića”,
piše Rolan, primjećujući da je Tolstoj i
ranije bio religiozan, ali nesvjestan du-
bine svoje religioznosti. To ga je nagna-
lo da se ponovo posveti jevanđelju, ali u
njemu nije našao odgovore: “Počeo sam
da tražim po Jevanđelju. Ali, malo sam
našao. Nisam našao ni Boga, ni Spasite-
lja, ni svete tajne, ništa... Tražio sam svim
snagama moje duše, plakao sam i mučio
se, ništa drugo nisam želio osim istine...
Tako sam ostao sam sa svojom vjerom”,
zabilježio je Tolstoj. Kad je u novem-
bru 1853. objavljen rat Osmanskom car-
stvu, Tolstoj se prijavio kao dobrovoljac
i ponovo se našao licem u lice sa smrću.
Iskustva s ratišta ispričao je u znameni-
tim Sevastopoljskim pripovijetkama. “Ove
tri pripovijetke – Sevastopolj u decembru
1854, Sevastopolj u maju 1855 i Sevasto-
polj u augustu 1855 – obično se uzimaju
kao cjelina. Međutim, one se među so-
bom mnogo razlikuju. Naročito se dru-
ga pripovijetka razlikuje od ostalih, i po
osjećanju i po umjetnosti. Dok u ostalim
preovlađuje rodoljublje, nad drugom leb-
di neumitna istina. Kažu da je carica pla-
kala kada je pročitala prvu pripovijetku,
a car je u svom oduševljenju naredio da
se ove stranice prevedu na francuski, a
pisac bude premješten na položaj izvan
opasnosti”, navodi Rolan. Napustivši bojno
polje, Tolstoj se napokon našao u visokom
društvu ruskih umjetnika i književnika,
ali je susret s njima u njemu izazvao du-
boko razočarenje i mučninu, veću od one
koju je osjećao prema ratnom užasu. n
Nastavak u narednom broju
STAV 8/11/2018 79
