Page 75 - STAV broj 192

STAJALIŠTA
Piše:
Sadik IBRAHIMOVIĆ
Iovog ljeta dijaspora je posjetila našu
opustjelu, gotovo zamrlu i uglav-
nom starcima naseljenu mahalu.
Dođu, tako, od godine do godi-
ne, neki od njih i rjeđe, presjede u
avlijama kao na iglama tih, za njih,
desetak nelagodnih dana, grle i tješe
stare, uplakane majke. Da mogu, a ne
mogu, rado bi ubrzali vrijeme, strpali
tih desetak dana u jedan, izgrlili i iz-
ljubili raznježene majke, dobrohotno
strogo podsjetili ih na ono što i same
znaju: da se odveć ne zamaraju, da se
paze, naročito kad se spuštaju niz ste-
penice, da redovito uzimaju lijekove,
pa ušli u auta, mahnuli rukom i, uz
uzdah olakšanja, razgulili iz sablasne
mahalske gerijatrije.
Ali ne mogu. Valja im presjediti de-
setak dana u avlijama, čokotiti se na
skemlijicama, tješiti uplakane majke,
paliti roštilje, srkati kahvu i, da se to
jasno vidjeti na njihovim licima, fin-
girati sreću, radost, ozarenje, usiljeno
i gromoglasno se smijati, jer, zaboga,
kako bi i moglo drukčije: ponovo su
u svojim kućama, u svojoj dragoj, vo-
ljenoj mahali, pa se baš onako svojski
trude da se to zna i, prije svega, čuje.
Kako god, dok prolazim mahalom,
pozdravljam se s njima, red je, komšije
KRIVO SRASTANJE
Čekajući dijasporu
MAHALSKA
GERIJATRIJA
Novembar je, tmuran, hladnjikav. Stare majke odavno su se
zatvorile u kuće, a u opustjelim avlijama vidi se tek poneka
mačka. Nigdje živog roba. Znam to stoga što svake večeri
izlazim u kraću šetnju, zapravo svojevrstan tjelesno-mentalni
trening: razgibam se kratkom i oštrom šetnjom, prohodam i
uobličim konstruktivne misli koje mi se vrzmaju u glavi
su mi, doduše bivše, ali komšije, sva- oko... Uh, izgori mi meso na roštilju!
ko malo zastajkujem i odgovaram na Izvini, molim te, a, ovaj, mi smo tu
njihova pitanja. još nekoliko dana, pa dođi, bilo bi mi
drago da se ispričamo! A sad, i sam
– Kako ti je majka – upita jedan vidiš, eto, tako...
od njih. – Da, sve vidim i sve mi je jasno.
Pozdrav.
– Dobro. Novembar je, tmuran, hladnjikav.
– Djeca? Stare majke odavno su se zatvorile u
– Dobro. Imam i unuka. kuće, a u opustjelim avlijama vidi se
– Je li?! Nisam znao! Jah! Eto šta ti tek poneka mačka. Nigdje živog roba.
je život! Kako vrijeme leti! Koliko ju- Znam to stoga što svake večeri izla-
čer, evo tu, tu iza tvojih leđa, kao djeca zim u kraću šetnju, zapravo svojevr-
igrali smo lopte! Ne mogu, čovječe, da stan tjelesno-mentalni trening: raz-
te zamislim kao djeda! gibam se kratkom i oštrom šetnjom,
– Morat ćeš. To je tako. prohodam i uobličim konstruktivne
– Da, da... A, reci mi, radiš li? misli koje mi se vrzmaju u glavi, a za-
– Da, kao slobodni umjetnik. tim ulazim u neki od mahalskih gra-
– Zar se to ovdje može? napa i kupujem sitne potrepštine za
– Ne može, ali ja moram. sutrašnji dan.
– Škola ništa?! Profesura i to!? – Komšija, u šta se ovo Tuzla pre-
– Ne, ništa. tvorila? Sve je pusto, tmurno, sivo –
– Da, da... Nego, čuj, sve će to biti pita me, a i konstatira prodavačica u
dobro! Ne sekiraj se – nasmija se od granapu.
uha do uha, valjda s nakanom da mi – U grad slobodnih umjetnika,
pokaže skupocjeno zubalo i, istodob- kono! Eto u šta se pretvorila – rekoh,
no, jasno mi da do znanja gdje je on, a a ona me pogleda konsternirano i po-
gdje sam ja. Usput me i klepi nekoliko luotvorenih usta, vidim, htjede još ne-
puta po leđima, baš onako ohrabruju- što reći, ali valjda ne znade šta, pa je,
će, motivirajuće. tako zbunjenu, pozdravih i izađoh u
– A zašto misliš da sam nasekiran? mrklu noć. n
– Pa, ovaj... Hm... Čuj, drago mi je
da sam te vidio, zaista jeste, ali deveram
STAV 8/11/2018 75