Page 70 - STAV 66 09.06.2016

KULTURA

kao otac treba da me zaštiti i da poku- Ismetov sin Elijas Rebronja sjeća se Ismet Rebronja ostavio je iza sebe zbirke
šava da me nagovori da se okanim toga i kada je jedne prilike u zgradi gdje su ži- poezije Knjiga rabja (1972), Izložba (1976),
da se posvetim naučnom radu. Plašio se vjeli u istom ulazu umro čovjek koji je Gazilar (1978), Sreda i sreda kći (1983),
nepravde u književnim krugovima, suje- imao isto ime i prezime kao njegov otac. Paganska krv (1986), Keronika (1991), Je-
te, problema s izdavačima, laži i prevara Ljudi su se bili uznemirili, zvali su i jedva sen praznih oraha (1997), Kad forminga ne
i mnogih drugih stvari koje su i njega se u Novom Pazaru razjasnilo da se radi dosvira (2002), Suze Lejle Šehović (2003),
pogađale, a vjerovatno i činjenice da se o nekom drugom Ismetu Rebronji. Pola Sinje more (2006), Nulla Insula (2007. go-
prava vrijednost književnog teksta ni- godine nakon toga, Rebronja je učestovao dine, posmrtno izdanje), Magnet i algebra
kad ne prizna do kraja. Tada me Ibrahim u nekim književnim susretima, kada mu (2010. godine, posmrtno izdanje), zbirke
podstakao govoreći mi da pišem ako ja to je sav izbezumljen prišao jedan poznati proze Beli unuci (1986), Sto i jedna priča
zaista želim, i da pustim Ismeta jer nije pisac i rekao mu: “Ja sam mislio da si ti (1994), Pad Grčke (2007. godine, posmrt-
to sve toliko strašno kao što on kaže”, umro!”, na što mu je Ismet odgovorio: “Je- no izdanje) te radove iz lingvistike, izbore
prisjeća se Nadija. sam, ali su me poslali da i tebe dovedem.” antologija i rukopisne zaostavštine. n

Književnik Ibrahim Hadžić

MOJ PRIJATELJ ISMET REBRONJA

Ismeta Rebronju (jedno vrijeme Icu Goduškog, pjesnikov pseudo- Studentskom gradu, prelistavao sam Književne novine i u nji-
nim pod kojim je izvjesno vrijeme objavljivao svoje pjesme) upo- ma našao nekoliko Rebronjinih pjesama. Najjači utisak na mene
znao sam u Novom Pazaru u vrijeme kada sam učio gimnaziju, ostavila je pjesma Rafet spava. Shvatio sam da je pjesmu posve-
a on učiteljsku školu. Ismet je bio nešto stariji od mene pa je na tio svom bolesnom, sada već na drugi svijet preseljenom bratu
planu književnosti bio daleko ispred, ako ništa a ono zbog objav- Rafetu. Pjesma me je jako dirnula. Napisao sam mu pismo-ha-
ljenog ciklusa sjajnih mladalačkih pjesama pod nazivom Ekskur- tarnamu i citirao jedan stih Borisa Pasternaka: “Nateraću svet
zija, štampanih u znamenitom zagrebačkom književnom omladin- da plače nad lepotom zemlje moje.” Tog sam popodneva plakao
skom časopisu Polet. Tada je u mojim očima postao velik i u to kao dijete pogođen smrću lijepog dječaka Rafeta.
vrijeme nedostižnim. I dok ovo pišem, naviru mi mora sjećanja. Život nije kontinuitet
Naše pjesničko a i srednjoškolsko druženje u Novom Pazaru već masa crtica, događaja. Ja sam se kao student oženio i to
odvijalo se, da kažem, uz patronat pripovjedača Šefka Alomerovi- onako kako to čine zaluđeni pjesnici koji uopće ne razmišljaju
ća, mladog čovjeka s mnogo životnog iskustva. Njegov nihilizam kako će i od čega ta bračna zajednica živjeti. Zakazana je svad-
bojio je naše prijateljstvo, a njegov pristup fatalizmu, koji se u ru- ba, a nisam imao ni vjenčano odijelo. Mislio sam da može sve da
skoj romantičarskoj književnosti zvao ljišnij čelovek (suvišni čo- prođe, ali ne mogu zbog moje buduće žene da se na vjenčanju
vjek), našao je u nama plodno tlo. Ismet je završio učiteljsku ško- pojavim u kojekakvim tranjama. Pisao sam Ismetu da mi pozajmi
lu i počeo raditi kao učitelj u rodnom mjestu u Goduši, a ja sam određenu sumu novca (mislim da je to bilo dvije hiljada dinara)
nakon dvije godine od njegovog odlaska iz Novog Pazara krenuo da kupim od Trevire teget odijelo. Ismet mi je hitno uputio novac,
studirati u Beogradu. Jednog ljeta, Ismet je došao u posjetu meni a ja sam u nastavku našeg druženja, onda kada sam već lahko
i svom stricu koji je stanovao blizu naše kuće. Dva dana smo se mogao da vratim dug zajedno, navaljivao da primi novac. On je
bez prekida družili i pričali o književnosti. Moji roditelji, uplašeni, neprestano govorio da mi nije pozajmio nikakav novac i da neće
posumnjali su da kujemo neku zavjeru protiv države, a ako ne to, da uzme nikakve pare. Ovom me odlukom bacio u nedoumicu.
onda makar protiv zvanične književnosti. Zaista sam bio u nekom svojevrsnom bunilu pa sam se dani-
Na kraju posjete Rožajama, Rebronja je predložio da pođem s njim ma pitao koja me to dobra vila obukla u novo teget odijelo. I da
i da budem nekoliko dana u gostima kod njega i njegovih roditelja. ne raspredam, nisam mu nikad vratio novac, pa neka ovaj zapis
Dogovor je lahko pao, sjeli smo u autobus i odvezli se do planine bude još jedno sjećanje i znak zahvalnosti za njegov prijateljski
Turijak. Sišli smo na stanici, a odatle nastavili put pješice do nje- gest. U mojim Rožajama za mrtvog dobročinitelja kažu: “Neka
govog sela i rodne kuće. Upoznao sam njegove roditelje i brata mu Bog da lijepi Džennet.”
Rafeta, koji je bio bolesnik, imao je neku tešku srčanu mahanu. Sve vrijeme pratio sam njegov književni rad. Mnogim sam se nje-
Njihova kuća bila je gornjim dijelom ukopana u zemlju pa je pro- govim pjesmama divio. Impresionirala me je njegova posveće-
zor njegove spavaće i radne sobe bio u ravni travnatog zemljišta. nost jeziku i etimologiji, a on je ta svoja saznanja i jezička rješenja
Soba je bila bez ukrasa i mnogo stvari. Patos bez ćilima, dva gvoz- usmeno prenosio ljudima s kojima se družio. Sada vidim da to oni
dena vojnička kreveta, jedan sto i čiviluk pored prozora na kojem bestidno razvlače i ponašaju se prema tome kao prema svom in-
je visilo nekoliko odjevnih predmeta na koji sam i ja okačio svoju telektualnom vlasništvu.
jaknu. No, ovaj čiviluk zaslužuje veću pažnju od pukog pominjanja: Ismeta sam ispratio na vječni put. Prije toga sam mu u beogradskoj
na njemu je visio Ismetov sako (mi bismo u ovim našim krajevima bolnici, donijevši od svoje kuće iglu i konac, ušio otporenu pidža-
to nazvali palta) u čiji se džep uselila mlada vjeverica koja je izjutra, mu na leđima. Kada sam kretao od kuće u posjetu, pitao sam ga
kada se otvori prozor, iskakala u prirodu, a oko podne, ili nešto ka- preko telefona koji konac da donesem i koje mu je boje pidžama.
snije, vraćala se u naš zajednički “pansion”. Vjeverica je imala obi- Odgovorio je: “Crvene.” Kada sam došao u bolnicu, vidio sam da
čaj da pretura po Ismetovim papirima na stolu ili, bolje rečeno, da je pidžama bila plava. Smijali smo se.
neke listove s njegovim pjesmama grize i razbacuje po sobi. “Što, I ponovit ću još jednom. U srce mi navire more sjećanja kada je
ako ništa drugo, ne skloniš pjesme sa stola”, pitao sam ga. “Ne, pjesnik i moj prijatelj Ismet u pitanju. Važno je da napomenem da
ne”, odgovorio je šaljivo, “ona mi uništava isključivo loše pjesme.” je bio predan književnosti. Imao je istančan ukus. Znao je da bude
Poslije nekoliko dana, vratio sam se u Rožaje, a nedugo potom pjesnički inovator. Jedan ciklus satiričnih pjesama objavio je na
otišao sam za Beograd. I jednog dana, dok sam išao prema kozarskom jeziku. Ciklus se zvao RAC EJ DALABU. n

70 9/6/2016 STAV