Page 71 - STAV 66 09.06.2016

STAJALIŠTA

APOKRIFNI FRAZARIJ
To čak i avlijaneri znaju

SMIJEH JE ČUDO

Kroz prozor (onaj elektronski, naravno, koji vizualizira i našu
sobu) gledamo raznorazne priče, neopterećeni, i smijemo se
manje-više neopterećeno. Te se priče sele iz avlije u avliju i
uglavnom ih prepoznajemo. A svijet našeg bivšeg vremena
svijet je avlija. Svijet se promijenio, avlije su ostale. I avlije sad
Piše: gostuju u drugim avlijama
Irfan HOROZOVIĆ

mijeh je čudo. Čudo po kojem za- sam, list po list, progutao. Time ovaj ugodno. On nije kazao ništa. Čak se na-
pravo postojimo takvi kakvi jesmo. srednjovjekovni kriminalistički roman smiješio. Možda zato što mu je filozofija
Okrijepi nas čak i onda kad izgle- otvara svoje sasvim novo lice. bila bliska. Ili naprosto zbog svog mišlje-
Sda da je sve protiv njega. Ima ljudi Zamišljam kako bi priču ispričanu u nja o mom postupku.
koji ne idu na pokope jer ih tamo opsjeda Imenu ruže govorio i odigrao na svoj na- A meni, sjećam se, više nije bilo smi-
smijeh. Neobjašnjiv. Neobuzdan. Moguće čin srednjovjekovni zabavljač. Onaj koji ješno. I počeo sam o njemu razmišljati
je to tumačiti na različite načine. Među- nije nestao kad je izgubljen Aristotelov drukčije. Kroz prozor (onaj elektronski,
tim, ta neupitna činjenica ostaje. rukopis. Kakav bi to samo kalambur bio. naravno, koji vizualizira i našu sobu) gle-
Humor je danas drukčiji. Bar nam se Zamišljam i našeg srednjovjekovnog za- damo raznorazne priče, neopterećeni, i
tako čini. Jer on je zapravo uvijek isti. Igra bavljača, s lutnjom i listinama papira, za- smijemo se manje-više neopterećeno. Te
se i odgovara svojoj sredini onim što on pisanim svojim i tuđim riječima, u odjeći se priče sele iz avlije u avliju i uglavnom
jeste. Podsjetnik i komentar. Jasan i po- koja mu omogućava da skače i prevrće se ih prepoznajemo. A svijet našeg bivšeg
često prijesan. Ubada i podsjeća kako se dok drži pažnju onih koji ga prate, a ko- vremena svijet je avlija. Svijet se promi-
na stvari može i drukčije gledati. jih je uvijek bilo i uvijek će ih biti jer je jenio, avlije su ostale. I avlije sad gostu-
Umberto Eco je napisao svoje vrlo to dio našeg načina života. I danas kao ju u drugim avlijama. To čak i avlijaneri
zanimljivo viđenje u romanu-eseju sha- i onda. Mada ga je u posljednje vrijeme znaju. Iako ne gledaju humorističke na-
kespearskog imena Ime ruže. Među zna- teško vidjeti na ulici ili trgu. nizanke niti nadaljevanke.
čajnim teoretskim djelima i drugim ro- Jednu od najdražih hvala napisao mu Dovoljno je to što pokušavaju razu-
manima čuvenog pisca i filozofa, ovo je je Mak Dizdar u svojoj pjesmi o smijehu. mjeti one koji ih gledaju. Zaista. Kad bi
vjerovatno najpoznatije. Snimljen je i Dao mu je i ime. Mravac. Jedno od zapisa- se mogli smijati, nasmijali bi se. U ovom
film i siguran sam da ga mnogi poznaju. nih u raskupusanoj knjizi vremena o nji- se svijetu, nažalost, jedino čovjek smije.
Čitav se kriminalistički zaplet vrti oko ma. Njihovo se naslijeđe danas pokazuje I to uglavnom samome sebi.
mrtvih redovnika, otrovanih u jednom na različite načine. Impresivan je onaj Smijeh naš nasušni. Iz avlija dolaze
srednjovjekovnom samostanu, a istraga kojim se služi italijanski dramski pisac anegdote. I vicevi. Sve je manje onih koje
anahroničnog redovnika-detektiva poka- Dario Fo, koji je usto i glumac i režiser. živimo. Prepoznajemo stare, čak prastare,
zuje da je njihova krivnja zbog koje su Zaista je za pamćenje kako je sa svojim preobučene u današnje mišljenje i odjeću.
ubijeni to što su čitali skriveni rukopis lutkom igrao prizore iz političkog, korup- Možda zato što živimo neki bivši život i
u kojem je zapisan drugi dio Aristote- cijskog i moralističkog života. nikako se iz njega ne možemo maknuti
love Poetike, izgubljeni, onaj u kojem se Neki rokerski pjesnici na samoj su dok gledamo kako drugi, na stari, provje-
govori o komediji. Čitav je roman sklo- granici da se upuste u svijet igre. Sjećam reni način, pribavljaju investicije za neki
pljen od poznatih osoba iz drugih vre- se, čitao sam jedanput za vrijeme nasta- novi život – svoj, naravno.
mena (našeg!), s čim se pisac nedvosmi- ve u gimnaziji malu dragocjenu knjigu O Svijet tako govori sebe. Svijet u kojem
sleno anagramski igra. Tu je, na kraju, smijehu Henri Bergsona. I smiješio se. A je davno izgubljen drugi dio Aristotelo-
i zločinac koji ne može biti niko drugi onda sam se počeo glasno smijati. Bila je vog rukopisa O pjesničkom umijeću – onaj
do Jorge Luis Borges u tijelu starog re- to neka vrsta izvođenja i pobune protiv o komediji. Tekst je o tragediji sačuvan i
dovnika. On je protiv komičnog. Protiv strogog profesora. Na to su me nagnali mnogi ga do dana današnjeg čitaju. Osobi-
smijeha. Smijeh se nigdje ne zaustavlja. njegovi postupci prema učenicima. Učio- to se čini da su među njima oduvijek bili
Sve dovodi u pitanje. I to je njegova kriv- nica je tih dana ličila na kaznionicu. Naj- oni koji su tumačili i programirali svijet.
nja. Tako bar misli stari redovnik Jorge, ednom je dokoračao do mene i pogledao Zato nam preostaje jedino da se na-
koji je otrovao knjigu da bi je na kraju šta čitam. Iako sam to želio, nije mi bilo smiješimo. n

STAV 9/6/2016 71