Page 45 - STAV broj 240

STAJALIŠTA

KRIVO SRASTANJE
“Peglajući” fragmente

U ŠTA SE

PRETVORIO JEDAN

ZAPIS O GENOCIDU

Piše: Ni efendiju ni M. S. nisam ponovo vidio, ali ponekad bih, a i dok
Sadik IBRAHIMOVIĆ
ovo pišem, razmišljao nije li ovakav, najblaže kazano, otužan epilog
zapravo zorna ilustracija iliti opredmećenje stare narodne i mnogima
teško shvatljive izreke: “Pomozi sirotu na svoju sramotu”

rije petnaestak godina, izvjesni hodža je živjelo šezdeset pet domaćinstava, nala- nisu smjeli zaključavati kuće, odnosno, to im
iz Gunje, Hrvatska, imena mu se ne zi se na drugoj, desnoj obali rijeke Drine, nije bilo dozvoljeno, kako bi četnici mogli
sjećam, javio mi se i zamolio da se pet kilometara udaljeno od granice sa Srbi- doći kad žele, da opljačkaju nešto ili ubiju
Psusretnemo u Tuzli. Dakako, u naj- jom. Selo je bilo naseljeno muslimanskim nekog. Ni štale se nisu smjele zaključavati.
kraćem, pojasnio je kojim povodom. Pristao življem, premda je u njemu živjelo i neko- Četnici su dolazili i odvodili stoku i niko
sam. Tom prilikom rekao mi je da jedan od liko pravoslavnih porodica. Tad se živjelo nije smio izaći iz kuće.
njegovih džematlija, polupismen i gladan isključivo od stočarstva i zemljoradnje, me- Naravno, muslimani koji su bili spo-
publiciteta, silno želi objaviti knjigu o svom, đutim, selo je bilo izrazito pasivno, obra- sobni za to pokušavali su pobjeći i probiti
po njemu, nesvakidašnje zanimljivom živo- dive površine nekvalitetne, pa su prinosi se do Višegrada, ali uglavnom bezuspješ-
tu, da se njemu, hodži, već popeo na glavu od usjeva bili skromni i nedostatni. Moji no, jer četnici su postavili žicu u šumu kroz
stalnim pričama i insistiranju na tome, da roditelji i nas četvero djece živjeli smo u koju su muslimani morali proći, na tu žicu
je, na koncu, odlučio iz svog džepa platiti siromaštvu i jedva nekako preživljavali. U stavili su zvona, a i pse privezali. Pošto se
troškove štampanja knjige, no, kako je tekst takvim okolnostima dočekali smo početak bježalo isključivo noću, ljudi ne bi vidjeli
u haotičnom stanju, trebalo bi ga posložiti, Drugog svjetskog rata, kapitulaciju Kralje- tu žicu, dodirnuli bi je, zvona bi zazvonila,
uobličiti, od ničeg napraviti nešto, te da je, vine Jugoslavije i uspostavu marionetske psi zalajali i ti bi muslimani bili uhvaćeni i
raspitujući se, od kolege iz Tuzle doznao za Nezavisne Države Hrvatske. zvjerski ubijeni. (...)”
mene i dobio informaciju da bih ja “od ni- U sastav novoformirane NDH ušla je cijela Dakle, tekst sam posložio, uobličio, stil-
čeg mogao napraviti nešto”. Kad mi je dao Bosna i Hercegovina, koja je bila podijeljena ski diskretno dotjerao, mnogo toga dopisao,
rukom pisan džematlijin životopis, tekst je na italijansku i njemačku okupacionu zonu. još više otpisao i dostavio ga efendiji iz Gu-
zaista bio u očajno lošem stanju, ali, kako je Višegrad je, tako, potpao pod italijansku, juž- nje. Efendija je potom platio sve što je platiti
riječ o poslu, brzo smo se oko svega dogovo- nu okupacionu zonu. Vrlo brzo, već u aprilu trebao i knjiga bi objavljena. Ali, tad poči-
rili. I krenuo sam, a o onom šta će se desiti 1941. godine, u Višegradu je uspostavljena nju problemi. M. S. je, pročitavši tekst, sav
po objavljivanju knjige nešto kasnije. Evo ustaška vlast i postavljene vojne formacije ushićen, pao u stanje narcisoidnog delirija,
nekoliko temeljito “ispeglanih” fragmenata: na granici prema Srbiji. Međutim, nedugo počeo se graditi istinskim autorom knjige,
“Priča koju namjeravam ispričati, moju potom, četnici iz Srbije, koji su zapravo bili velikim autorom ustvari, o tome pričao svu-
životnu priču, ne smatram neobičnom – ni razbijeni ostaci poražene vojske Kraljevine da naokolo i, onako samoljubivo sluđen, že-
po intenzitetu dešavanja, niti po veličini pat- Jugoslavije, napali su ustaške graničare, a ovi stoko se okomio na efendiju uz optužbe da
nje koju sam podnio. Svjestan sam, naime, su, navrat-nanos, pobjegli u Višegrad, koji je ga je prevario, pokrao, da pouzdano zna da
da postoje brojne osobe čije su životne sud- osiguravalo deset hiljada italijanskih vojnika. se “njegova” knjiga prodala u više od stoti-
bine mnogo teže, brutalnije i potresnije, ali Tako su muslimanska sela ostala nebra- nu hiljada primjeraka, da sve to skupa neće
ono što me je ipak ponukalo da životna de- njena i ostavljena na nemilost srbijanskim i završiti tek tako, da će ići dokraja, da će se
šavanja pretočim u literarni tekst, naročito domaćim četnicima. Domicilni Srbi, potpo- boriti za svoje pravo, da će sud reći svoje...
ona iz Drugog svjetskog rata, sadržano je u mognuti od srbijanskih četnika, odmah su se Bio sam izvan te priče i sve ovo je dopi-
činjenici da ono što se ne zapiše brzo prekri- naoružali i započeli sistematsko istrebljenje ralo do mene posredno, ali, budući da sam
je zaborav, te u mom dubokom uvjerenju da muslimanskog stanovništva. Bitno je naglasiti se jednom susreo s M. S. i iz prve ruke vidio
o zlu treba govoriti, suprotstavljati mu se na da su te zločine činili najčešće ili isključivo i shvatio o kakvoj se osobi radi, sklon sam
svaki način, pa i na ovakav, i ostaviti tako za- domaći Srbi, naše komšije koje su živjele s vjerovati da je tako i bilo.
pis sadašnjim i budućim generacijama s na- nama i koje smo dobro poznavali. Mnogo je M. S. i efendiju nisam ponovo vidio, ali
mjerom da se, uz Božiju pomoć, priča koja muslimana ubijeno u tom prvom talasu čet- ponekad bih, a i dok ovo pišem, razmišljao
slijedi nikad i nikom ne desi. ničkog divljanja, kad su ubijani nasumice, iz nije li ovakav, najblaže kazano, otužan epilog
Zovem se M. S. i rođen sam 1931. go- čista mira, bez obzira na spol i uzrast, a kasni- zapravo zorna ilustracija iliti opredmećenje
dine u selu Žlijeb, nedaleko od Višegrada, je, nakon prvog zločinačkog udara, zalazili su stare narodne i mnogima teško shvatljive
gdje sam proveo rano djetinjstvo i završio po kućama, uglavnom noću, odvodili ljude i izreke: “Pomozi sirotu na svoju sramotu.”
osnovnu školu. Moje rodno selo, u kome likvidirali ih. Preostali preživjeli muslimani Po svemu sudeći, jeste. n

STAV 10/10/2019 45