Page 66 - STAV broj 198
P. 66

STAJALIŠTA                                       PROZORSKO OKNO

                         Piše:                   Priče starih džematlija
                         Safet POZDER
                                                 ŽIVOT KAO NAUČNA
                                                 FANTASTIKA

                                                 Ne krijem da mi je milo prozboriti sa starijim ljudima, iz njih iščačkati ponešto
                                                 od onog nekadašnjeg vakta, i to podijeliti s drugima. Nekad su to dosjetljive
                                                 anegdote ili potresne životne situacije koje zorno pokazuju s čim se sve
                                                 imao susretati ovdašnji čovjek, a nekad tek skup suhih informacija o ljudima,
                                                 datumima i događajima iz prošlosti. Kako god, držim da je u svakom slučaju
                                                 riječ o vrijednoj i dragocjenoj građi kojom se već danas mlađi naraštaji
                                                 iščuđavaju, vjerujući da je riječ o naučnoj fantastici, a ne o stvarnom životu.
                                                 Kako li će biti tek za koju deceniju, može se samo nagađati

Kada se drugi put ženio, i to po                 događajima iz prošlosti. Kako god, držim      od starijih ljudi. Tošćanica u to vrijeme
              stare dane, i kada je svoju bu-    da je u svakom slučaju riječ o vrijednoj      nije imala mejtefa niti imama, pa se jedi-
              duću izabranicu – Diku – upo-      i dragocjenoj građi kojom se već danas        no tako moglo doći do osnovnog znanja
              znavao s razlozima svog stupa-     mlađi naraštaji iščuđavaju, vjerujući da      o vjeri. To ga je, kaže, podstaklo da sebi
 nja u brak s njom, mudri dedo Alaga joj         je riječ o naučnoj fantastici, a ne o stvar-  dadne zadatak da barem svojoj djeci i
 je kazao, a meni u više navrata od rije-        nom životu. Kako li će biti tek za koju       unucima omogući da uče pred imamom.
 či do riječi prepričao ovako: “Diko! Ne         deceniju, može se samo nagađati.
 dovodim te da mi govoriš, niti da ja tebi                                                         “Rano sam ostao bez oca pa sam, na
 govorim; dovodim te da se razgovaramo               Ne znam kojem žanru pripisati razgo-      neki način, odrastao kao siroče. U Tošća-
 (naglašavajući glasno početak zadnje ri-        vor koji sam vodio sa starijim čovjekom       nici tada nije bilo organiziranog mekteba
 ječi – raz). Ne dovodim te da mi pečeš          iz mog komšiluka, ali znam da će mi osta-     kao što je to danas. Kako smo, onda, učili o
 kahvu, nego da nam pečeš kahvu (nagla-          ti kao jedan od dražih u životu. Ne zbog      vjeri? Išli smo kradom pred učevnije ljude
 sak na nam). Ne dovodim te da me služiš         njegovog sadržaja niti zbog činjenice da      u selu. Nisu oni bili hodže, nego vjerski
 nego da služimo jedno drugo (ovdje ne bi        sam nakon toga kudikamo bolje razumio         učevni ljudi kojih je u nas u selu uvijek
 bilo naglašavanja).”                            mnoge stvari, nego zbog topline, jedno-       bilo. Oni su nam kazivali sure, namaze,
                                                 stavnosti i neposrednosti s kojima je čo-     šarte... Tako se učilo o vjeri. Tako sam i ja
     I živjeli su lijepo i skladno. Istina, ne   vjek odgovarao na moja pitanja.               pred dvojicom starih komšija naučio sve
 dugo, ali lijepo. Volio je učiti ezan, i za to                                                što danas znam. E, tad sam rekao sebi da
 imao vrlo prodoran i melodičan glas. “Daj           Riječ je o Vila Hamdi, koji je i u ne-    ću se uključiti u džemat i da ću učiniti sve
 da ja okuišem!”, govorio bi. Na dženazama       kadašnjoj zajedničkoj državi, ali i u sa-     što mogu da moja djeca uče o vjeri pred
 bi eliflamim unaprijed bilo rezervirano za      mostalnoj Bosni i Hercegovini, kroz           hodžama. Kad nisam mogao ja, nek’ bar
 njega. Kasnije mu je i glas otanjio, a i na     nekadašnje odbore IVZ ili današnje dže-       naša djeca mogu.”
 dženazama bi sve rjeđe prilazio kaburu.         matske odbore, na svojim plećima iznio
 Umro je tiho, ako se uopće može kazati          mnogo tereta i požrtvovanja. Nastanjen            Njegova Tošćanica tada nije imala
 tako. Iza njega je ostalo lijepo sjećanje       je u selu Tošćanica kod Prozora. Danas        vjerskog objekta, na džumu se išlo u
 kod svih koji su ga poznavali, a dio nje-       je penzioner, ali se sjeća vremena kada       Lizoperce, koji su, kao centar džemata,
 govih dogodovština koje je pripovijedao         se, kao mlad čovjek, uključio u funkcio-      imali džamiju, a Tošćanica bi tek uz ra-
 onako kako je samo on znao i umio done-         nisanje džemata.                              mazan angažirala imama. Ipak, i to nije
 kle sam otrgnuo od zaborava, zabilježio i                                                     uvijek prolazilo glatko i bez neugodnosti.
 ponešto objavio.                                    “Ne znam koje je to tačno godine bilo,    O tome Hamdo kaže:
                                                 ali sam u džematskom odboru više od
     Ne krijem da mi je milo prozboriti sa       40 godina. Drugačije je to vrijeme bilo.          “Vazda je bilo nekakvih trzavica, ali
 starijim ljudima, iz njih iščačkati ponešto     Mnogi zbog tog kletog komunizma nisu          smo svaki ramazan ipak obavljali vak-
 od onog nekadašnjeg vakta, i to podijeliti      smjeli da se uključe, iako su imali želju.    tove. Tada smo morali miliciji podnijeti
 s drugima. Nekad su to dosjetljive aneg-        Ja se nisam plašio”, pričao mi je Hamdo.      zahtjev da nam se dozvoli da u određe-
 dote ili potresne životne situacije koje                                                      noj prostoriji klanjamo teravije. Oni bi,
 zorno pokazuju s čim se sve imao susre-             Naravno, naglašava kako u to vrije-       zatim, poslali inspekciju koja je davala
 tati ovdašnji čovjek, a nekad tek skup          me nije bilo nimalo jednostavno da se         svoju ocjenu. Šta su tražili? Pa, otprili-
 suhih informacija o ljudima, datumima i         na taj način angažira jer je, indirektno,     ke to da prostorija mora biti adekvatna
                                                 sam sebi zatvorio mnoga vrata na polju        za te aktivnosti i da ima zaseban ulaz. S
                                                 društvenog angažmana. O vjeri je učio

66 20/12/2018 STAV
   61   62   63   64   65   66   67   68   69   70   71