Page 65 - STAV broj 198
P. 65
STAJALIŠTA
Piše: KRIVO SRASTANJE
Sadik IBRAHIMOVIĆ
O identitetu uz kahvu
NIKO NA SVIJETU
NIJE USAMLJEN KAO
BOSANSKI MUSLIMANI
Pitanje našeg bošnjačkog identiteta nametali su nam kao krivicu,
otpadništvo, gotovo teški grijeh, ključnu nedaću, mučninu, iz čega
se, opet, produciralo osjećanje inferiornosti, izopćenosti i šta sve
ne. Čak ni naša pristajanja uz druga nacionalna određenja, a bivalo
je i toga, nisu nas oslobađala osjećanja “krivice”. Tako, Hamza
Humo stidi se svog imena. I Hasan Kikić, u jednoj lirici, govori nešto
slično sam sebi ili o sebi. Svojim imenom, njemu očito nemilim, kao
da sam sebe iz daljine nevoljko doziva
– Pitanje naše kolektivne identitarne sa- – Ne, ne bih išao tako daleko niti Se- su oni bili. Razum tu nije mogao pronaći
mosvijesti istodobno je i temeljno pitanje limoviću takvo šta pripisivao. Nego, pri rješenje. Ostala je samo pasivnost i pre-
naše sveukupne, pa i biološke opstojnosti. ruci mi je jedan stari kopirani tekst, inter- davanje sudbini, pri čemu je priklanja-
A, nažalost, podijeljeni smo kao nikad do vju sa Selimovićem. Evo, samo jedan fra- nje ili otpor Porti samo nesistematično,
sada. I uzduž i poprijeko. Doduše, dug gment! Neće ti smetati ako ga pročitam!? afektivno reagiranje. Ako se tome doda-
je to proces i nije od jučer. I, bojim se, ju mržnja, osjećanje nesigurnosti, strah,
trajat će još dugo – veli mi prijatelj S. za – Ne, naprotiv! bijes, ispadi Muslimana zbog nemanja
nedavnog susreta, kućne posjete zapravo. – Eh, ovako: “Mislim da ni jedna gru- pravca i ispadi drugih prema njima zbog
pa ljudi u istoriji nije ostala usamljenija mržnje prema Turcima, eto vam ukratko
– Tačno! A i naši literarni pređi, neko nego što su to bosanski Muslimani. Nije skice jednog pandemonija koji se zove
manje, neko više, neštedimice su nas po- mnogo pomoglo ni to što je Bosna do osa- Bosna i njeni ljudi. Ne zaboravimo li ni
klapali defetističko-nihilističkim mra- mnaestog vijeka bila relativno razvijena, našu ljubav prema tom svijetu koji je
kom. Pitanje našeg bošnjačkog identiteta praktično bez nepismenih, sa mnoštvom žrtva istorijske kobi, a ipak je sačuvao
nametali su nam kao krivicu, otpadniš- škola, sa uređenim urbanim životom, sa veoma mnogo najljepših ljudskih oso-
tvo, gotovo teški grijeh, ključnu nedaću, dosta vjerske tolerancije – neprirodnost bina, kao i naš živi bol što se ta nevjero-
mučninu, iz čega se, opet, produciralo njihova položaja bila je očita. Nisu prišli vatna prošlost neprestano vuče za nama,
osjećanje inferiornosti, izopćenosti i šta tuđinu, a odvojili su se od svojih. Kuda i nikako da je učinimo prošlošću, zar je
sve ne. Čak ni naša pristajanja uz druga je mogao da vodi njihov istorijski put? čudo ako Bosna nudi obilje književnih
nacionalna određenja, a bivalo je i toga, Nikud! To je tragični bezizlaz. U zatvo- koncepcija?”
nisu nas oslobađala osjećanja “krivice”. renim zajednicama koje su se stvarale u – Eto! I? – rekoh.
Tako, Hamza Humo se stidi svog imena. I Bosni najzatvorenija je bila musliman- – Hm! Izuzmemo li sporadična pau-
Hasan Kikić, u jednoj lirici, govori nešto ska. Od kuće i porodice stvoren je kult i šalna i diskutabilna Mešina promišljanja,
slično sam sebi ili o sebi. Svojim imenom, sav neistrošeni vitalitet tu se ispoljavao. primjerice ono o tragičnom bezizlazu, on
njemu očito nemilim, kao da sam sebe iz Ako se na taj način stvorila intenzivna o muslimanima, a o Bosni naročito, govori
daljine nevoljko doziva. Ipak, Meša Seli- intimna atmosfera, s neobično jakom iznenađujuće blagonaklono, pa i afirma-
mović otišao je najdalje. Vidi! On odlič- osjećajnošću (naše najljepše narodne ba- tivno. I mene je iznenadio!
no opservira, katkad i dobronamjerno, lade i romanse su muslimanske), stvorila – Zbog toga sam ti i pročitao ovaj
ali rješenje iz tog, za njega nerazmrsivog se isto tako nepodobnost za javnu dje- fragment. Ništa nije onako kako izgle-
identitarnog kolopleta ne nudi! I šta on latnost, jer nikakve perspektive zaista da i sve ima svoje lice i naličje, pa tako i
nama, ustvari, kroz svoju literaturu nudi? nije bilo. Išli su s okupatorom, ali su ga Meša. Nego, šerbe smo popili, kolače po-
Šta nam govori, poručuje? mrzili, jer im put nije bio isti. S ostali- jeli, vrijeme je za kafu ili kahvu! Šta bi ti?
ma nisu mogli, jer su željeli kraj turske – Pa, zar oko toga ima ikakve dileme!?!
– Možda da počinimo kolektivni sui- carevine i doprinosili njenom rušenju. – U redu! Ide kahva! n
cid!? Da nas, ovakvih kakvi jesmo, uopće A kraj turske carevine je i kraj svega što
nema – procijedi S.
STAV 20/12/2018 65
