Page 62 - STAV broj 271

STAJALIŠTA

PROZORSKO OKNO
Zapis o neobičnom ramazanu (1)

VJERA JE MJERA

Moram priznati da je, za promjenu, lijep osjećaj vratiti iftar u kuću. Bili smo
počeli opasno pregoniti. Treba biti samo iskren i priznati da i sami bacimo
mnogo hrane poslije iftara, posebno ako se radilo o većim iftarima. Od više
vlasnika restorana čuo sam da nikad ne bace više hrane kao uz ramazan.
Dobro, niko ne želi da se osramoti i svako nastoji da nikome ništa ne usfali, ali...
Piše:
Safet POZDER

a namaz se ide. Ide se i na hadž. i mazge vezivale i nužde vršile. I paljena ptica. Kako samo umilno poje i cvrkuću!
Zekat se daje. Šehadet se izgova- je, više puta, ali se ne da. Za nekoliko jutara padala je i kiša, a one
ra i u srcu nosi. Jedino ramazan Sedamnaest ramazana sam u njoj. jednako cvrkuću. Sjetim se pejgambera
Ndolazi. Njemu se ne ide na noge. Pamtim vakat kad dlaka nije mogla pasti Davuda. Mora da su ptice i s njim ovako
On sam dođe i donese mnogo dobra i ra- od svijeta. Pamtim umilne glasove njenih tespih činile!? I ptice, i brda, i sve što bi
dosti. Samo ramazan i smrt nam dolaze. mujezina, pa i gostiju, čak iz Turske ili čulo njegov čisti glas. Sve Njemu tespih
I, evo ga, dođe. Čini mi se, nikada tiše. Misira. Pamtim i dječije glasove, salavate, čini, ali vi ne razumijete – kaže Milostivi.
Kao da se na prstima došunjao i kriomice tekbire, ilahije, kaside, mevlude i vazove
umigoljio među nas. Ako mu one uobi- lijepe. Ovog ramazana ništa. Salavat, pa MUKABELA
čajene hošgeldije nismo iskazali onako ezan, pa tišina. Voda je najbistrija pa i najukusnija na
kako smo uvijek činili – a nismo, i treba izvoru. Kur’an je potekao u ramazanu.
nas razumjeti – onda su mu se srca naša SEHURI Ja ne umijem drugačije objasniti to što
baška obradovala. Kad smo već u kuća- U sehuru je bereket. Siguran sam da mnogi od nas u ovom odabranom mje-
ma, neka barem i njega s nama – bezbeli, ništa ne bi moglo okupiti ljude za sofrom secu pročitamo / proučimo bar po jednu
da nam je lakše i duši milije. u ta doba noći osim sehura, da su ne znam hatmu, a mimo njega nam se po Mushafu
I on krenu. Ramazan se razmaha, kao koliko gladni. Samo se tada jelo postav- uglavnom kupi prašina.
da je sve posve normalno i obično. lja i jede s toliko tišine i smirenosti. Ni Kako god, ovih smo dana više s Kur’anom
djeci nije lijeno ustati. Ponekad se insan i tvrdim da smo zbog toga međusobno blaži i
TERAVIJA dobro namuči da ih u po bijela dana pro- prisniji. Ne znam, zapravo, nisam istraživao
Učim akšamski ezan. To je dio hošgel- budi. Na sehur se bude na najtiši šum u o tome kako je među ostalim muslimanima
dije koji, hvala Milosnome, nije izostao. kući. Siguran sam da naš razum nikada po svijetu, ali naše mukabele ne bih mije-
Sam sam u džamiji, i na akšamu, i na jaciji, neće dokučiti smisao i slast bereketa, ali njao ni za šta. Dnevne, sehurske, hafiske,
i na teraviji. Učim ezan i ne osvrćem se, sam još sigurniji da ga naše duše naprosto ženske, dječije..., a sad i “online” mukabele,
ali mi se uho u planinu pretvorilo. Hoće osjete. Drugog objašnjenja nema. nešto su jedinstveno. Nekad sam samo slu-
li se čuti bar koji korak iza mene? Hoće I čim se sehurimo i kahvu popijemo, šao, nekad samo učio, a nekad prije podne
li škripnuti stara vrata Nuhefendića dža- uzimam abdest i idem svojoj džamiji. učio, a poslije podne tumačio džuz muka-
mije? Hoće li biti ikoga? Neće. Ni prvu Ranijih godina sam samo gasio kandilje bele. Ovog ramazana pratim onu iz Begove
noć, ni drugu, ni treću... Znam, apelirao “po vaktiji’, a ezan učio malo kasnije, da džamije i uživam u glasovima naših hafiza
sam da se klanja u kući, jezikom sam re- svijet može sehuriti i bez srkleta prispjeti od kojih su mi mnogi ahbabi.
kao kome god sam stigao. Znao sam da u džamiju. Ove je godine i sabahski ezan Za svoj džemat svakodnevno “onli-
će me poslušati, ali se srce ponadalo da će po vaktiji. ne” tumačim mukabelu. Neobičan osje-
bar neko bahnuti i reći, ako ništa drugo, I opet isto: salavati, ezan i prazna dža- ćaj, moram priznati. Okrenem kameru
a ono bar da nije čuo, ili da se usefio. Nit mija. Kako smo samo znali lijepo mu- prema sebi, pritisnem odgovarajuće du-
se ko usefi, niti ko ne ču. habetiti pred sabahski ezan minulih go- gme i krenem. Razumiju li me? Jesam li
Eto, na moment se osjetih k’o dječak dina! Inače muhabetimo i zapodjenu se oduljio s nekim objašnjenjima? Ko me,
Jusuf dok na dnu mračnog bunara čeka svakojake teme, pa i one kojima mjesto uopće, sluša? Ne znam i možda je bolje
selamet i proviđenje. Njega je Gospodar nije u džamiji. Ali, uz ramazan, i poseb- što ne znam. Kroz nešto jače od pola sa-
obavijestio da će se bunara kutarisati, pa no pred sabah, pričali bismo tako lijepo hata skrenem pažnju na pojedine ajete iz
mu je, vjerujem, bilo lakše, onoliko koliko o minulom vaktu, ljudima, događajima, dnevnog džuza, tek toliko da namamim
djetetu lakše može biti. Kutarisat ćemo običajima... Nekad mi je znalo biti žao ljude da i sami uzmu i pročitaju koju stra-
se i mi ove napasti. Ne znam kad – nije kad bi došao vakat ezanu jer bismo ka- nicu. Po nekoliko dana niko ne reagira, a
moje ni da nagađam – ali sam siguran zali da ćemo nastaviti poslije i obično ne onda stignu poruke kako prate i slušaju
da hoćemo, i mi i naše džamije. Evo, ova bismo nastavili. tumačenja, ponude neka svoja mišljenja
moja Nuhefendića džamija nema kakva Ovog ramazana iziđem sa sabaha i ili priupitaju štogod.
belaja nije iznijela. Ratovi, kuge, dušman- dugo stojim pred džamijom. Slušam naj- Ruku na srce, svega je na društve-
ske ruke... Čak su se jedno vrijeme u njoj ljepši tespih koji uši mogu čuti – cvrkut nim mrežama u izobilju. Vala, nek’ ima

62 14/5/2020 STAV