Page 72 - STAV broj 309

DRUŠTVO

nje, a njegov imenjak hadži Mustafa Beš- koga je nepravda morila godinama. Vlast
lija, bogati sarajevski trgovac široke ruke, u Stambolu imala je dovoljno strpljenja da
za 200 godina izgradi i pekaru i mekteb i sačeka da se prilike smire, da se oko pobu-
zapisa vakufnamu i odredi u njoj prihode njenika okupi svakojakog svijeta i da svojim
za održavanje njegove, Vekil-Harčove dža- djelima okaljaju obraz samih vođa, a vođe
mije. Povrh 350 godina pređe na ovu stranu da se uzohole, da pogube mjeru i konce i
Miljacke Inat kuća, a povrh 400 upisa se u da postanu teški i sebi i cijeloj zemlji, kako
džamiju i taj hadži Hasan-aga Neziragić, je to pisao sarajevski ljetopisac Bašeskija, i
njegovi radnici podigoše krov i ostade iza da vide da ne možeš istovremeno vladati i
njih rumen kao zastiđena djevojka, a sofa biti omiljen među rajom, a onda je udari-
nova cakli se, i musandera, i nov zid omota la, nemilosrdno i žestoko. Kažu, uz braću
obijeljene nišane. Moriće, još dvadeset kolovođa zadavljeno
Pred jedan od tih pedeset nišana u ha- je gajtanima gore u Bijeloj tabiji. Njih pje-
remu džamije davno leže i presvijetli Mu- sme ne spominju, ni Halila Bašića, ni Sa-
stafa, koji se tako revnosno staraše o imet- ri-Murata, nikog.
ku Husrev-begovom da i danas, kažu, živi Nišani braće Morića, kao i natpisi na
njegov vakif i iz komercijalnih građevina njima, sasvim su jednostavni. Kao da nisu
koje podiže finansiraju se one druge, nami- pripadali jednoj od najvažnijih tadašnjih
jenjene za njegu i spas duha. Prema predaji, porodica i kao da nisu deset godina prko-
to je ovaj s turbanom, bez natpisa, s osmo- sili turskoj vlasti i harali okolo i kao da
ugaonim nožnim nišanom, a između njih nisu zadavljeni od te iste vlasti. Obični su
je grob opasan kamenim santračem. Da je to aginski nišani s turbanima. Na njima
samo jednom svako od onih koji u ova četi- umrije 1758, ali niko od njih nema nišan tek nekoliko riječi: “Pomilovani i opro-
ri stoljeća klanjahu u ovoj džamiji proučio s takvom gracioznom kapom kao Atija iz šteni Morić Ibrahim-aga, Fatiha za nje-
Fatihu nad ovim grobom, ne bi smjernom plemena Morića, koju posiječe kuga. Grob govu dušu. Godina 1757.” i “Pomilovani
Mustafi trebalo ništa više za vječnu sreću joj je ograđen santračom, a s nišana proči- i oprošteni Morić Hadži Mehmed. Fatiha
u nezamislivim dženetskim blagodatima. taše ovako: “Dobra kći Muhameda-čelebije za njegovu dušu. Godina 1757.” Ništa od
Leži ovdje i Mehmed Šakir-efendi- Morića, šteta, u cvijetu mladosti preseli na onolike tuge koja je nakon njihovog po-
ja Muidović, jedan od najučenijih ljudi i drugi svijet. Kuga dođe, Obazrivi, i zavuče gubljenja otjerala u grob i njihovu maj-
najvažnijih mislilaca koji su hodili ovim se pod njeno pazuho, podiže je s počašću i ku, ništa od onih silnih crnih kiša što su
gradom. Bio je sarajevski muftija. Njegova odnese u rajsku bašču. Kad je Mejlija čuo u pjesmama padale po Sarajevu ovijenom
mudrost pročula se sve do Stambola pa ga za njeno preseljenje, izreče joj hronogram: u crne marame... Ili je to vlast zabranila
je sultan Mahmut, u vrijeme kada je Bo- ‘Neka je duša Atijina dostojna blizine Boži- da se njihova imena slave, nego ima da se
snom vladao Husein-kapetan Gradaščević, je.’” Umrla je 1762. godine, pet godina na- pokopaju u tišini, bez velikih riječi, ina-
kao najmudriju glavu u Bosni, pozvao na kon što su njeni poznati rođaci zadavljeni če će zauvijek ostati bez groba i obilježja
dvor, u audijenciju. S natpisa na njegovom iza zidina Bijele tabije. kao psi – zar inače nije bivalo tako sa svi-
nišanu s mušebak-turbanom doznajemo da ma koji su se drznuli na onoliko carstvo
je doživio duboku starost, da je “u raznim BRAĆA MORIĆI pa im ono na kraju zametnulo svaki trag
disciplinama rješavao najteža pitanja pa mu Braća Morići leže u ova dva groba okru- da njihovi pobornici ne bi imali oko čega
u našem gradu nije bilo premca”, da je bio žena zajedničkim santračom. Zasigurno ni- da se okupljaju?!
obdaren znanjem i dobrotom i da je “slo- kada u povijesti ovog grada nije o nekom Iz te zabrane, kradomice, po sarajevskim
vio kao jedinstven učenjak”. Umro je 11. njenom građaninu ispjevano toliko pjesa- baščama počeše da se pjevuše pjesme i sit-
juna 1859. godine. Tu, pod jednostavnim ma, ispričano toliko priča ili izmaštano to- no kucka u saz. To uli hrabrosti jaranima
nišanom u obliku stele, leži i njegova kći liko predaja kao o Mehmedu zvanom Pašo braće Morića te ti se dosjetiše da, ako ne
Atija-hanuma, učiteljica, za koju je, kako i njegovom bratu Ibrahimu, sinovima Mu- da vlast na nišane, onda će im slavu udariti
se priča, on sam govorio da bi po svome stafaginim i unucima Hasanaginim, ser- ovdje, na zid koji opasuje harem i džamiju.
znanju i sposobnostima zasigurno mogla dengečdijama, zapovjednicima svih sara- Iste te godine osvanu na zidu ploča sa sti-
biti i muftija, samo da je muško. Preselila jevskih janjičara, ljudima koji su faktički hovima pisanim nash-talik pismom, kako
je 28. februara 1893. godine. vladali ovim gradom i na čiji se mig cijelo to vele stručnjaci, i plitko uklesanim kao
Pored Muidovića, ovdje su sahranji- Sarajevo dizalo, pa de, zamjeri se s njima, da se nekom žurilo. Evo je i danas stoji.
vani i članovi još jedne čuvene porodice – majčin sine. Izbila je, kažu hroničari, 1747. Piše na njoj ovako: “Poznatoj i omiljenoj
Morići. Oni su davali zapovjednike sara- godine buna u cijeloj Bosni i trajala je pu- braći Morićima / Hadži-Mehmedu i Ibra-
jevskih janjičara. Leži ovdje Hamida, kći nih deset godina. A ovdje, u Sarajevu, na him-agi / Nenadano je puhnuo smrtni vje-
Mustafa-age Morića, a umrije 1838. godine, čelu pobunjenika protiv korumpiranih ve- tar / I obojicu ih začas uništio / Ostaviše
Mustafa-aga Morić, sin Ibrahim-age, umri- zira i kadija staviše se Ibrahim i Mehmed i majku u velikoj tuzi i žalosti / A Gospodar
je 1814, dočim Mehmed Morić, čelebija, ustadoše za njima svi janjičari i svako onaj neka ih primi svojoj milosti / S uzdahom
napisan im je ovaj hronogram: / Neka im
je vječni spomen kao šehidima. Godina
Cijelim nebom nad Šeher-Ćehajinom ćuprijom krilili su se 1757.” Ujutro vlast, pametno, zažmiri na
bajraci, a dolje niz Miljacku po obali ostajali su šatori za ono oko što je gledalo na Alifakovac, pod
njima mahalu u kojoj živješe Morići i na
onima koji su došli iz daleka pa konačili čekajući da se u njenom kraju, na samoj obali džamiju. I
grupi, s ovim ludim Sarajlijama, upute na najdraži put. Cijeli tako, na džamijskom zidu ostade taj ka-
men s natpisom, na čuđenje svima, čak i
grad, i pola Bosne sjatilo bi se ovdje. onima koji ga postaviše. n

72 4/2/2021 STAV