Page 31 - STAV broj 328

KRIVO SRASTANJE

Čovjek kojem se moglo vjerovati

DOK ISPRAĆAM DRAGE

MI LJUDE I ČEKAM U

REDU NA PROZIVKU

Prije dvadesetak godina sjedili smo Hamo i ja na jednom od tuzlanskih
trgova, na majskim suncem obasjanoj klupi, šutke odbijali dimove, a
Piše:
Sadik IBRAHIMOVIĆ nedaleko od nas, u bašči izvjesnog kafea, za stolom prepunim ića i
pića, bučno je i razuzdano dernečilo nekakvo neznano nam društvance.

dlaze dobri, dragi mi ljudi, – Naprosto znam, ali ne bih o tome. i veli: “Ne boj se, nije ti još vrijeme, ništa
brzo, prebrzo, bezmalo preko Uostalom, zar ovo u šta gledamo nije više ne može biti prije svog vremena.” I rukom,
noći, kao da ih neko doslov- nego zorna potvrda ko su i šta su? bez riječi, pokazuje na onu požutjelu travu.
Ono krade. Ovih dana, također – Uopće ne mislim tako. Mnogo toga “Vidi” – reče – “ovu travu: žuta, slaba, is-
brzo, otputovao je i moj dobri Hamo, pri- je drukčije nego što na prvi pogled izgleda, paćena, a takvi su i muslimani danas.” “A
jatelj iz djetinjstva, čovjek prepun lijepe, pa tako i ovi ljudi. Stoga, ko zna, možda će vidiš li gdje zelenu travu” – upita. “Ne vi-
dobrohotne energije, premda je, ruku na sutra, prekosutra, za godinu, deset, nebit- dim” – rekoh. “De, de, pogledaj malo bolje”
srce, za naših ne baš tako čestih susretanja no, prestati piti i biti uljudniji, bolji, bolji – opet će. Kad, stvarno, među onom spalje-
katkad znao pretjerati u svojim osebujno u svakom smislu, pa i od nas dvojice. Ili, nom travom nazire se pokoja zelena travka,
začudnim opservacijama, napose o vjeri čak, možda su već sad bolji od nas, a rakija uspravna, snažna, svježa, k’o da ju je kiša
i vjerovanju, međutim, strpljivo i šutke, je samo fasada ili, bez uvrede, zamka za one maločas zalila. “Ima li” – pita on. “Ima” –
tolerirao sam njegove preduge monologe, koji promišljaju poput tebe, ishitreno i, još rekoh – “ali nekako slabo, jedva se vidi od
začinjene materijalnim greškama i nelo- jednom bez uvrede, prilično površno. A šta ove žute.” Pa će ti on na to meni: “To su
gičnostima, a stoga što je, osim dobrote ti, ustvari, radiš? Osuđuješ i žigošeš njihovu ti, Hamo, čuvari vjere, a i ti si jedna od tih
kojom je isijavao, posjedovao iznimno vanjštinu, a pritom ne znaš niti možeš znati zelenih travki.” I dodirnu me dlanom po
rijetku, danas gotovo izumrlu osobinu: šta se zbiva ili krije unutar njih. I daj, čovječe, grudima, a dlan mu vreo k’o ringla, vreo a
držao je do riječi, data riječ bila je za nje- prestani s tim, opasan je to teren, preopasan! ništa ne peče. Pa, drži, drži, otprilike minu-
ga sveto slovo i nikad me nije slagao ili –Tako, dakle... Mislio sam da si mi tu-dvije, sve dok me ne ispuni ilumom od
iznevjerio. Nikad. prijatelj... glave do pete. Pa se odmaknu od mene, pa
Tako, dok razmišljam o njemu, sjetih – Samo će ti istinski prijatelj reći nešto me ponovo pogleda onim i blagim i strogim
se davnašnje, u zaborav odavno potisnute ovako. Licemjer nikad. Morao bi to znati. pogledom i reče: “Sad, Hamo, imaš znanje.
slike iliti epizode, naizgled banalne i ni – Da, to je tačno, ali, ipak, a da bismo Idi među ljude i podučavaj ih onome što ne
po čemu osobito zanimljive, a koja mi je, se bolje razumjeli, ispričat ću ti nešto što znaju, a vidjet ćeš da malo toga znaju. Kako
ko bi sad znao zbog čega baš ta, munjevito dosad nikom nisam. Mislio sam zadržati reče, tako i nestade, a meni dade obavezu
bljesnula u glavi. to za sebe, ali, eto... koju ne smijem napustiti. Eto, tako je to
Prije dvadesetak godina sjedili smo Helem, sanjam ti ja, ima tome pet-šest bilo. I? Šta kažeš?
Hamo i ja na jednom od tuzlanskih trgo- godina, možda i više, veliku poljanu, pusto- – Ništa.
va, na majskim suncem obasjanoj klupi, poljinu zapravo, a trava po njoj klonula, po- – Baš ništa? Ni jednu, jedinu riječ?
šutke odbijali dimove, a nedaleko od nas, žutjela, ma, eto, spaljena od nekakve silne – Pa, dobro, evo! Puno si pričao, grlo
u bašči izvjesnog kafea, za stolom prepu- pripeke. Ama, nisam ti se ja čestito ni oba- ti se osušilo i siguran sam da bi ti prijala
nim ića i pića, bučno je i razuzdano der- zro da vidim gdje sam to čemeran dospio, hladna limunada. Idemo, ja častim!
nečilo nekakvo neznano nam društvance. kad, k’o da je s neba sletio, bahnu pred mene – Eh, ko te ne zna... – reče i pogleda
– Kakve asije i kakav asiluk. I to javno, nepoznat mi čovjek: sijed, povisok, nurli me s osmijehom krupnim, toplim očima.
u po bijela dana, bez imalo stida. Da su lica, u zeleno odjeven, gleda me, ne trepće, – Gradit ću se da ovo nisam čuo, a sad
se makar sakrili, pa hajde de, ali ovako... a pogled mu nekako i blag i strog. Prepa- idemo, hajmo, dok se nisam predomislio!
Prave džehenemlije, prave – reče Hamo. doh se. Mislim se, jadan, u sebi: gotovo je, – Ih, što si navalio, k’o da me na ru-
– Kako znaš da su džehenemlije? Hamo, osefer’o si svoje. A on se osmjehnu čak vodiš! Evo, idem, idem! n

STAV 18/6/2021 31