Page 60 - STAV broj 328

DRUŠTVO

Ratno djetinjstvo (11)

SVOJ NA SVOM U

“VUKOVARSKOJ ČETVRTI”

“A znaš li kako nas sada zovu”, upita me daidža. “Koga kako zovu,
na što konkretno misliš”, odgovorih kontrapitanjem. “Naselje u
kojem mislite živjeti”, reče daidža s blagim prizvukom ironije.

Piše: Ammar KULO Slegnuh ramenima. “Zovu nas Vukovarska četvrt. Podsjećamo
strane reportere na Vukovar. Najviše je granata palo na našu
mahalu. Nema nijedne zgrade, kuće, šupe, garaže a da nije
direktno pogođena iz nekog artiljerijskog oruđa.”

edjelja je. Prijepodne. Druga po- centimetara, nešto što je pogodno za baci- put u pedeset godina da nas izgone. I kako
lovina oktobra, mjeseca varljivog ti, naciljali granu, bacili kladu i potom se onda napredovati? Svaka generacija mora
vremena, kada kišni i vjetroviti izmakli, gledajući kako zelenkaste kugli- od nule! Ispočetka. E, to ti je, moj rođače,
Ndani postaju učestaliji, najavlju- ce, prirodni omotač koštunjičavih plodo- naš usud! Da smo na razmeđu svjetova. Ra-
jući promjenu godišnjeg doba. Ipak, već va, padaju okolo i na obližnji put. Potom skrsnici. Raskrižju. Granici. Tampon-zo-
je nekoliko dana izrazito sunčano, kao da bismo iz tih zelenih kugli izvukli koštu- ni. Zovi kako hoćeš! Nas se tjera, goni,
je dio ljeta istrgnut, poklonjen da se okon- njave plodove oraha. raseljava... Što milom, što silom... Crtaju
čaju posljednji radovi na ubiranju ljetine Najveći je problem bilo očistiti ruke se neke nove granice... E, ovaj put... Kli-
i pripremi zimnice. nakon te operacije. I tu smo s vremenom nac će im to proći”, kaza mi uhvativši se
Ustao sam rano. Dogovor je s Mujom postali vješti. Pravili bismo miks od di- čvrsto za pušku. I onda, već na odlasku,
i Dženadom da ćemo ići obrati obližnji jelova kabaša i praškastog deterdženta za okrenu se, razrogačenih očiju, kao da su
orah. Nalazio se preko puta Dženadove pranje rublja i već nakon dva-tri pranja mu zjenice zasjale u tom trenu, dobaci mi,
kuće i bilo je dopušteno slobodno ga brati. zelenkasta boja nestajala je s naših ruku. glasno, više u vidu pokliča ratnika, nego
Kako god, oko osam sati bili smo na do- Sjećam se da sam je koristio u igri s rođa- što je to bio običan govor: “Vratit ćemo
govorenom mjestu. I druga su djeca došla. kom Džavidom iz Petrovića kao ratničku se, kadli-tadli!”
Drvo je naraslo u visinu više od dvadeset boju stavljenu na čelo i obraze, u igri Indi- Izgledao mi je kao Zagor u tom tre-
metara, sa širokim krošnjama, grana pu- janaca i kauboja, u mirnodopskom vaktu. nutku, junak crtanih stripova, samo što je,
nih koštunjavih plodova. Tek na dva me- umjesto sjekire, imao papovku, a pravdu
tra od zemlje počinjale su prve grane. Bio NE DAJU NAM DA BUDEMO će tjerati po vrletima Romanije i Konju-
je od onog nepristupačnog drveća na koje “IZBJEGLICE” ha, a ne Darkvuda. Zlikovci su “bljedoli-
se teško izverati. A i kad se popnete, do- “Petrovići su opljačkani i spaljeni”, ki” koji otimaju, ruše, pale, ubijaju, siluju,
stupne grane, one bliže zemlji, odavno su reče mi kratko rođak Safet, kojeg sam uništavaju pitoma bosanska sela i grado-
bez plodova. Donijeli bi po kladu, ostatak nakratko vidio na stanici u Kladnju, pri- ve... Paravojne i vojne formacije susjedne
daske ili cjepanice u dužini od 20 do 30 likom povratka iz Olova. “Ovo je drugi Srbije. Miloševićeve Srbije. I dio domaćih

Olovo, 1992.

60 18/6/2021 STAV