Page 57 - STAV broj 368

jutra umatao selo u dim i probadao ga
prodornim zviždukom kao pribadačama
najcrnje magije.
I ostat će otisnut kažiprst na požutjelom
zapisu s istrage popraćene psovkama,
smijehom i pljuskanjem šamara. Kada
su ga istražitelji OZN-e pitali zašto je
pobjegao s radne obaveze, Muho Redže-
bašić, sin Dervišev, zemljoradnik iz sela
Kitnjaci, nepismen, otac četvero djece,
za kojeg komšije pričahu da je cijeli rat
proveo u trapu, reče im da su se obnoć
u tim barakama pred njim otvarale sli-
ke, a on bijaše budan, sasvim, kao što je
budna zvijezda na nebu. U tim slikama
vidio je jednog čovjeka koji tvrđaše da se
zove Jakob Bek. U njegovom licu prepo-
znavao je svoje i to u njemu raspinjavaše
nesalomiv strah.
Slike su se ponavljale svake noći, do-
lazile sa svih strana i bile su raznolike, a
kada bi se pred njim pojavilo lice Jakoba
Beka, sasvim bi se unespokojio i san više
nije dolazio na njegove oči. Petog dana
bez spavanja više nije znao šta je san, a
šta java, šta su one slike koje su se prikra-
dale ispod podnica na baraki, a šta fan-
tazmagorije i halucinacije koje su ga sada
salijetale usred bijela dana. Onog akšama
kada je pred svima počeo da uzmiče pred
nekakvim horozom grahorašem, koji je
rastao pred njim i počeo da mu kljuca oči,
uhvatio ga je nepojmljiv stid i te je noći
odlučio da pobjegne. I to je sva istina.
Kada je zakonačio kod kuće, onih slika
što su se otvarale pred njim nigdje više
nije bilo, ni Jakova Beka, pa je spavao
tri dana zaredom. Možda bi i četvrti da
ga ne probudiše milicajci te ga dovedoše
ovamo, pred njih, da ga ispituju i tuku i
ništa da mu ne vjeruju.
Iako je duboko u sebi slutio da ništa
ne smije reći o ljudima koji su isljeđiva-
li Jakoba Beka, Muho na kraju popusti
pred prijetnjama da će mu svu očevinu
oduzeti i metnuti je u zadrugu, a njega
vratiti u barake u Arnautovićima. Možda
je mogao sakriti koji detalj, nešto ubla-
žiti, drugo pojačati ili naprosto slagati,
ali Muho tim vještinama nije bio vičan.
Reče im da su isljednici koji ispitivaše
Jakoba Beka, za razliku od “današnjih
što se šepure u crnim kožnatim man-
tilima skinutim s oficira njemačkog Na sljedećem saslušanju Muho ne “koja se tako sijaše da se u nju nije mo-
Gestapoa, bili zaogrnuti purpurnim spominje Jakoba Beka. Govori o osta- glo gledati”.
ogrtačima, ali, kao što je Jakob Bek lim slikama koje su izlazile iz podnica, Uz nju je stajao sin, “pljunuti otac”.
na glavi nosio moje lice, tako Bekovi provlačile se kroz pukotine u daščanom Dječak držaše bijeli zambak koji će polo-
istražitelji nosaše lica vaša”. Tad je do- podu i otvarale se pred njim. U zapisni- žiti na očeve grudi kada ga spuste u sar-
bio takve batine da su ga dva milicajca, ku stoji da je spominjao procesiju koja kofag. Tada su zazvonila zvona i desetine
skupa sa stolicom, morala odnijeti do nestaje u crkvi, “a tu je bila iskopana glasova počelo je pjevati umiljatu i tužnu
ćelije. Dok su ga iznosili, čuo je kako grobnica”. Vidio je kraljicu koja ljubi pjesmu od koje Muho nije razumio ni ri-
jedan, pripaljujući cigaretu o pregrija- umrlog kralja i češlja mu crnu kosu “s ječi. Kraljev brat, skupa s drugim kralje-
nu sijalicu koja je cijelu noć provirivala tek pokojom sijedom vlasju”. Cjeliva- vim sinom, spustio se u sarkofag i njih
Muhi u oči, reče onom drugom: “Ovaj la mu je očne kapke, a oko čela omata- su dvojica prihvatila kraljevo tijelo zavi-
nas kulak žestoko kotači.” la krunu sastavljenu od zlatnih pločica jeno u plavi brokat zakopčan srebrnim

STAV 25/3/2022 57