Page 71 - STAV broj 368

Ja sam zarazna
ljudi oko mene umiru.

Od srčanog udara,
od smrti same.

Govorim profesoru na jednoj
Pjesničkoj večeri.

To je dobro za pjesmu,
Govori on dok se odmiče.

(Selimović 2021: 43)
Jasno je da je u riječ o životu koji se
odvija bez bliskih ljudi i u tom pokuša-
ju života koncentrirani su tuga, drama i
propitivanje postojanja i opstanka vlasti-
tog bića. Ovdje je riječ o smrti, ali i želji
(pa kakva god da je ona snažna ili slaba)
da se život nastavi, da se o njemu govori
i da se on, prije svega, sebi objasni. Iako
se s početka pjesme Jedno poslijepodne čak
i zaziva vlastita smrt, ipak je to samo tre-
nutak i istinski je daleko od tog čina, jer
se zaokret u vlastito biće događa u samom
Pjesnikinja zna da nije dovoljno prikaza- umrlim članovima porodice (otac, amidža, finišu pjesme, koja završava optimistič-
ti svijet, stoga ga ona neprestano dovo- tetka, pjesme Čovjek živi okružen svojim nim tonom.
di u pitanje. Time ona propituje granice slikama i Vježbanje života), o ljubavi i lju-
stvarnosti i granice mogućnosti, govori o bavniku kojeg, također, nema, pjesmama Mislim kao bih mogla umrijeti od uda-
sreći i nesreći, govori o radosti i potište- donosi rekonstrukciju sad već minulih ži- ra groma
nosti, smrti i ljubavi, i kroz poeziju su ja- vota. Posredstvom poetskog diskursa data i to nekoliko dana prije tvoje četvrte go-
sno prikazana osjećanja i stanja ponekad je mogućnost razgovora s osobama koje više dišnjice smrti.
mirne žene snažnog zanosa i maštanja, nisu tu s nama, a lirska subjekta i dalje i u Brzo i
ponekad uznemirene, žene svjesne gubitka sebi i oko sebe snažno osjeća njihovo pri- bezbolno,
bližnjih, voljenih, ali odlučne oblikovati sustvo, za nju je veza s njima i dalje odr- pa da kažu, ipak je umrla od tuge. (...)
novu stvarnost i “izići” iz života obilježe- živa. Mrtvi koji su je voljeli i koje je ona sve oko mene je neki čudni jazz
nog tjeskobom, tugom i smrću. voljela postoje u njoj, u njenom sjećanju i i Carverova rečenica:
Nije slučajno asocijacija na muziku ona ih konstantno “oživljava” jer kao da i nježnost je ono do čega mi je stalo.
postavljena u naslovu knjige jer je mu- sama osjeća krivicu što ih više nama, kao (Selimović 2021: 7)
zika ta koja oplemenjuje i daje posebnu da je ukleta pa u pjesmi stoji konstatacija:
dimenziju i samoći i usamljenosti, muzi- Ovim se pokazuje da je riječ nježnost
ka je ta koja nas, nju, pjesnikinju i lirsku jača od smrti, jer smrt u ovom slučaju nije
subjektu pokreće, a poezija otvara prostor Pomalo nesvakidašnje oslobođenje, poezija jeste i tako se kroz ci-
u kojem jednako uživamo i u pokretu i u za poeziju, Selimovićeva jelu knjigu smjenjuje načelo sreće i načelo
tišini, u onom što postoji (ili je postojalo) nesreće. Sreća je svaki trenutak proživljen s
i što ne postoji jer “kad pišem o tebi, / pi- na duhovit način u njim, čovjekom kojeg više nema, a nesreća
šem o onome što se nikada nije dogodilo / je to što se bez njega mora živjeti. Govorom
što nije postojalo” (Selimović, 18). Time se pjesmu utkiva portrete o smrti, opisom nedostajanja radosti s onim
otvaraju drugi prostori, nove mogućnosti, (ne)običnih ljudi koje kojih nema, traga se za načinom na koji
a čitatelju se daje da sam odluči kojem od se smrt (u metaforičkom smislu) može
njih pripada – svijetu stvarnoga, mogućeg, poznaje ili koje susreće na pobijediti a da joj se ne preda. I upravo
ili svijetu mašte i nemogućeg. U pjesma- ulici – od drugarice koja su lica mrtvih, odnosno sjećanje na njih,
ma je jasan sklad intuicije i emocije, lirska uzrok da se dogodi suočavanje lirske su-
subjekta evocira uspomene i sjećanje na uči crnogorski, seoske bjekte sa smrću i poezijom se pobjeđuje
ljude iz prošlosti, ali u istom času s njima druga, malo tamnija strana života. Govo-
“proživljava” i sadašnjost i sve upućuje travarke Nafe, čovjeka koji riti o gubitku znači prihvatiti ga i s njim
na to kao da nema budućnosti, a zapravo sve pretvara u priču, jedine se suočiti. André Breton objašnjava da po-
se život živi ovdje i ovoga časa, kako je i stoji izvjesna tačka u našem duhu gdje nam
postavljen prvi ciklus Ne imenujem strašno. sretne žene na svijetu, se život i smrt, stvarnost i mašta, prošlost
Kroz knjigu se neprestano provlači ri- i budućnost, moguće i nemoguće više ne
ječ smrt, a u prvom ciklus, snažnije nego u žene koja gura dječija ukazuju u vidu suprotnosti. Taj prostor,
ostalim, prikazan je, objelodanjen svojevr- kolica uzbrdo, do čovjeka ta tačka za Eminu Selimović jeste poezija
sni razgovor s mrtvima, s bliskim ljudima kojom ona nadvladava (svoj) strah od za-
kojih više nema. Dok razmišlja o njima, koji nije imao ego. borava. n

STAV 25/3/2022 71