Page 76 - STAV broj 249
P. 76

KULTURA




                                             Autobiografski fragmenti (19)

                                             TAJNA “DOSJETKE” O




                                             AKADEMIKU SIMIĆU




                                             I MIT O “REPIĆU”




                                             HUSNIJE ČENGIĆA
                          Piše:
                          Ibrahim KAJAN


                                             Bio sam u jutarnjoj smjeni i Knjižnici “Bogdan Ogrizović” kad me
                                             negdje oko 11 obavijestiše da se javim na telefon. Nazvao je tajnik
                                             Društva književnika Hrvatske Alojz Majetić. Veli mi da ima jednu tužnu
                                             obavijest i jednu molbu u vezi s njom. “Recite, Majetiću...”, rekoh.
                                             “Vidite, jutros je umro naš član Enver Čolaković. Netko se u ime
                                             Društva mora na Mirogoju oprostiti od njega. Zbog toga Vas zovem...”



                  d Trga Republike uputio sam se   U neko ću doba upitati Enesa što sam   iznenađeno pogledala i ohrabrujući rekla:
                  s Džemaludinom Alićem, pjesni-  naumio: “Zanima me, Enese, ko je ‘socijal-  ‘Pitajte, mama!’ ‘Čula sam... da muslimani
                  kom i novinarom, do dopisniš-  ni pjesnik’, ‘krležijanac’, Husnija Čengić.   imaju na dnu kičme... jedan mali repić, je
         Otva Oslobođenja, u kojem je od-   Je li živ, ima li bilo kakva njegova knjiga...,   li to istina...’”
          nedavno zaposlen. Šef mu je Enes Čengić.   i jeste li u rodu?”          Ivka se od srca nasmijala i odmah je
            Prisjetih se jednog drugog Čengića čije   “Svi su ti Čengići u rodu, a čovjek je i   utješila svoju dobru, priprostu majku “da
          ime već dugo malo-malo pa pročitam ili   živ. Živi u Zagrebu.”       ni muslimani ni Bosanci nemaju nikakve
          čujem – ime Husnije Čengića, međurat-  “Znam da je bio blizak s Augustom   repove, niti su ih ikada imali”.
          nog pjesnika. U šetnji do Martićeve velim   Cesarcem”, rekoh.           Bio sam zapanjen i nisam vjerovao
          Aliću kako nikad i nigdje nisam pročitao   “Istina je, nije bio samo blizak po ide-  Enesu, pa sam mu to i rekao. “Živa je
          nijednu Husnijinu pjesmu. Znam da je u   jama, nego mu je bio i svojta”, reče mi po-  istina, to mi je ispričao sam Husnija, a ti
          Knjizi drugova, ali ne znam je li ta knjiga   datak koji nisam ni u snu očekivao. “Kako   kako hoćeš.”
          ikad izašla u novom izdanju. Baš dobro da   svojta”, upitah. “Husnija mu je bio zet, ože-  U tom braku rođen je njihov sin Sinan.
          se kod Enesa raspitam o Husniji. Možda   nio se s Ivkom, najmlađom Augustovom   Danas na groblju Mirogoj, u Aleji Her-
          su i rodbina.                     sestrom.” Mom iznenađenju zaista nije   manna Bollea, nad grobom br. 27, na crnoj
                                            bilo kraja – nikad to ni od koga nisam čuo.   mramornoj ploči piše: Porodica Cesarec i
          “IMA LI HUSNIJA...”                  Cesarec je nerijetko dovodio prijate-  Čengić: August, Kornelija, Ivka, Husnija.
            “Najbolje da sad izađeš sa mnom u do-  lje u svoj dom, pa i Husniju. Bio je drag   Ispred nje, naknadno je bijeli pijesak pro-
          pisništvo, Enes bi trebao biti gore”, predloži   porodici, majci, braći i sestrama. Poseb-  sut po grobu, postavljena niska, trokutasta
          mi Alić. “Osim Lidijine kafe, sigurno ćeš   no najmlađoj, Ivki. Augustovi roditelji su   betonska struktura, na kojoj je ispisano
          dobiti i Enesovu brošuru Šezdeset godina   radnici, otac tesar, a majka Kornelija kćer   ime sina Ivke i Husnije: Sinan Čengić. Uz
          života i šest miliona knjiga Branka Ćopića,   siromašnog krojača. Poznanstvo s Ivkom   svako ime godina rođenja i godina smrti.
          objavljenu u čast proslave književnikova   s vremenom se, kako to obično biva, pre-
          jubileja pod pokroviteljstvom naše firme.”  tvorilo u plamteću ljubav. Vjenčali su se.  HRVATSKI PISAC, BOSANSKI SRBIN,
            I baš kad smo ulazili u dopisništvo,   U jednoj pauzi između rečenica Enes se   AKADEMIK SIMIĆ
          Krklec je izlazio. Čengić nas odmah po-  nasmije, osloni bradu na šaku govoreći: “E,   Kraj je januara, godina 1976. Nekoli-
          zva u svoju kancelariju. Na stolu je bilo   sad ću ti reći nešto nevjerovatno!” “Meni   ko mjeseci nakon premijernog emitiranja
          i slatka i slana, i ljutog i slatkog, pa dok   je sve ovo – nevjerovatno”, rekoh iskreno.   moje dramske obrade pripovijesti Novaka
          sam lutao pogledom po ljepotama, Enes   “Nedugo nakon vjenčanja Ivke i Husni-  Simića na Radiju Zagreb susrećem auto-
          mi već ispisa posvetu na knjižici: “Svom   je, majka Kornelija pitala je svoju Ivku, bo-  ra u Ilici, u blizini Oktogona, s Duškom
          jaranu Ibrici Kajanu, srdačno, Enes Čen-  jažljivo, izdaleka: ‘Nešto bih te pitala, ali   Arežinom. Pozdravljam ih pa pitam autora
          gić, Zgb, 12/VI 75.”              se jako bojim da se ne naljutiš.’ Ivka ju je   je li mu se svidjela moja dramska vizura



         76  12/12/2019 STAV
   71   72   73   74   75   76   77   78   79   80   81