Page 77 - STAV broj 249

njegove pripovijesti, a on lakonski odgo- ŠIMIĆEVE I SIMIĆEVE PROVALE u ime Društva, mora na Mirogoju oprostiti
vara samo jednom rečenicom: “Bolja je Kad smo došli do kafića pod nebode- od njega. Zbog toga Vas zovem.” “Ali”, za-
tvoja radiodrama nego cijeli scenarij za rom uz Trg Republike, Novak odbi ući na mucah, “ja bih radije da to predložite Nu-
film Ljubav i bijes!” Izgovorio ju je tonom espreso “snogu” – “Hajte vas dvojica, ja ne sretu Idrizoviću, oni se odavno poznaju,
kojim se ohrabruje mlađi, a vjerovatno i gustiram ništa nabrzaka...” – pa Duška i bliski su, a Nusret je nedavno priredio po
nepravedno ironizira stariji, od kojeg se, mene pozdravi i produži do tramvaja. Pri- Legendi o Ali-paši radioroman, netom emi-
možda, očekivalo više. lazeći visokom stolu bez stolica, uz stakleni tiran...” Majetić me prekide: “Razgovarao
U novinama sam već vidio najavu sni- zid prema Ilici, Duško pojašnjava: “Novak sam s Nusretom, on mi je Vas i preporučio
manja tog filma za koji je scenarij napisao ne pije kavu bez rahat-lokuma. Nabavlja – jer on ne može, ne može upravo zbog te
Bakir Tanović po predlošku Novakove pri- po prijateljima iz Bosne, uvijek po dvije bliskosti, jednostavno ne može, preosjet-
povijesti Zapis o Simeunovici i Ahmet Jusufu. kutije. Jednu zadrži doma, a drugu odnese ljiv je...” Tada sam prihvatio.
“Inače, Ibrahime, hvala ti na onim to- konobaru u ‘Corzo’, pa kad dođe na kavu, Dva ili tri dana nakon smrti izašao sam
plim redovima što si mi ih uputio sa strani- konobar mu je servira s lokumom.” iz tramvaja kod džamije, krenuo kroz To-
ce Vjesnika.” Riječ je o zapisu što sam ga, 21 Duško Arežina zaposlen je u Viken- mašićevu prema adresi Čolakovićevih u
dan nakon Novakova rođendana, 27. janu- du kao novinar, a u nekoliko je časopisa Martićevoj. Na ulaznim vratima Toma-
ara, objavio u tom dnevniku u čast njegove revnosni književni hroničar i kritičar. šićeve 12 spazih Husein-efendiju Đozu,
70. životne obljetnice, te njegovih 40 godina Porijeklom je iz Mrkonjić-Grada. No- glavnog urednika lista Preporod, i akade-
književnog djelovanja. Imponirao mi je sva- vaka poznaje i iz privatne perspektive, a mika Hamdiju Ćemerlića, pa priđoh da ih
ki bosanski čovjek koji je u Zagrebu stekao ne samo kao urednika u Zori, prevodio- poselamim. Usput im rekoh za rahmetli
svoje ime po djelu koje su ljudi cijenili. Prvi ca i pisca. Znao je i anegdote koje su se Envera i pokop na koji sam se upravo upu-
pasus tog mog teksta (Pozdrav Novaku Simiću) “provaljivale” na Novakov račun, osobi- tio. “Nek’ mu je rahmet veliki”, rekoše, pa
glasio je ovako: “Čarolija bosanskog jezika, to peckanje Stanislava Šimića, najmla- se i mi rukovasmo i raziđosmo.
kako bi kazala Isidora Sekulić – evo, zašto ne đeg brata Antuna Branka. Priča Duško Ulazna vrata Enverova stana bila su
bismo rekli, u Novaku Simiću nalazi jedan da se još pamti kako su jedan drugom otvorena. Upravo su izlazili Enverovi si-
od najburnijih i najljepših izvora. Četrdeset “žestoko čestitali” izlazak svojih knjiga, novi Esad i Zlatko i supruga Stella. Izjavio
ga godina oblikuje, daje mu novi sjaj, otkriva Šimić Novaku za roman Braća i kumiri sam saučešće. Obavijestio gospođu Stellu
stari. Pripovijedačka Bosna – sintagma koja (1954), a Novak Šimiću za stihozbirku da ću se ja, na prijedlog tajnika DKH, u
mnogo znači, pribrojava ovoga velikog pisca Gnjev i pijev (1956). Šimić je s društvom ime Društva oprostiti od Enesa. Neko se
onima koji osmišljavaju svijet...” sjedio u Klubu Društva pisaca kad je od njih pobrinuo da me upozna s čovje-
Pročitao sam njegove knjige iz bibli- mimo njega prošao Novak. Šimić mu kom koji će me autom prevesti do groblja.
oteke posuđene– i Brkiće iz Bara, i Braću dovikne: “Novače, jedva ti pročitah Uz pripremljeni, otvoreni grob u koji je,
i kumire, i Voćnjak, i knjige novela, među roman… Sračka i krompiri?” Novak se sudeći po nadgrobnoj ploči porodice Pod-
kojima su antologijske Nepoznata Bosna i osvrnu i hitro odgovori: “I ja sam ovu vinc, već bilo sahranjenih, primaknuta su
Suton Tašlihana. tvoju, Gnoj i napoj.” pogrebna kolica s Enverovim kovčegom.
“Novak Simić je rođen u Varešu, u Šimić osjeti žaoku, pa će: “Mudrac si Okupljeni ljudi su čekali.
siječnju 1906. U Zagrebu upisuje i diplo- ti, mudrac, uvijek zaštićen”, a neki nje- Meni nepoznati čovjek, primaknut
mira Visoku ekonomsko-komercijalnu gov pajtaš zločesto dometnu: “I Pavelić kovčegu, s papira je čitao stihove.
školu, te je od studentskih dana do da- te čuvao, akademiče, kao što te i ovi da- Tada je lijes spušten i prekriven
našnjega, naš sugrađanin, neprestani tu- nas čuvaju.” (...) zemljom.
mač dramatskih i lirskih virova života. Nisam baš razumio šta bi to trebalo U sjećanju su mi ostale i riječi Radi-
Upečatljivošću svojega kazivanja Novak značiti, ali ne upitah – pa mi to zadugo voja Grgeca, ali ne znam jesu li na grobu
Simić se ubraja u one čarobnjake riječi ostade tajnovito, a nedovršeno. Kazat će izgovorene, ili sam ih čitao u Maruliću, ča-
i društvene analitičare kakvih smo malo mi se – pedeset godina kasnije! sopisu Hrvatskog književnog društva sv.
imali u našim književnostima. Po motivima Jeronima, koji je uređivao i u kojem je i
i koloritnosti pripovijedanja, najbliži su ENVER JE NAPUSTIO NAŠ SVIJET Enver bio član uredništva. Marulić je bio
mu Andrić i Kikić...”, pišem, među osta- Bio sam u jutarnjoj smjeni i Knjižnici gotovo jedino mjesto u kojem je Enver
lim, u tom davnom tekstu iz mladih dana. “Bogdan Ogrizović”, kad me negdje oko 11 nakon rata imao kakvo-takvo književno
Podsjetio sam i na podatke o njegovim obavijestiše da se javim na telefon. Nazvao utočište do kraja života.
prvim književnim objavama, o zbirci pje- je tajnik Društva književnika Hrvatske Neko mi je dao znak da je trenutak da se
sama Čađa i trava, o uredničkoj poziciji i Alojz Majetić. Veli mi da ima jednu tužnu oprostim od dragog prijatelja koji se napatio
autorstvu u uvijek isticanoj, “ljevičarskoj”, obavijest i jednu molbu u vezi s njom. “Re- i nagutao velikog straha na ovom svijetu. To-
buntovnoj Knjizi drugova, zabranjenoj ne- cite, Majetiću...”, rekoh. “Vidite, jutros je liko da su ga njemu najdraži, ne bez razloga,
tom je izašla u Zagrebu godine 1929. umro naš član Enver Čolaković. Netko se, zvali Zekom. n

STAV 12/12/2019 77