Page 45 - STAV broj 410

STAJALIŠTA

KRIVO SRASTANJE
Bogougodni razgovor
JE L’ TUZLA PROPALA IL’

NIJE, E PA KAKO KOME

Tri decenije su prošle i ništa od onoga čemu sam se nadao,
zapravo, realno očekivao, nije se desilo, ama baš ništa. Zašto,
zaboga? Pa Tuzla je čudesan grad! Samoodrživ grad! Bog nam je
dao sve! Ili skoro sve! Imamo toliko soli da serbes možemo posoliti
Piše:
Sadik IBRAHIMOVIĆ cijeli Balkan! A gdje je ostalo? A ostalog je mnogo, premnogo!

LJ eto. August. Svjež, prozračan neodrživi, neko ih je snažno podupirao, daš nimalo ruinirano. Naprotiv, svjež si,
– Zar baš? Koliko vidim, ti ne izgle-
a ti neki smo mi, niko drugi do mi. Eto!
dan. Sjedim, poslije džume, s
uhranjen, skockan k’o iz radnje, a po fi-
Šta kažeš?
drugom M., a on mi veli ovo:
– Sve ovo predugo traje.
– Tipično za tebe. Nisam iznenađen.
Trideset godina, čovječe! Previše, zaista – Kupio sam drva prošle sedmice. nom bakarnom tenu rekao bih da si se
friško vratio odnekud s mora. Nešto mi tu
previše za ionako kratak ljudski život. Ali hajde de, pa, eto, živ bio, reci mi ima nije... – reče M. i presiječe ga pogledom.
Znaš, ranije sam razmišljao na način, i li ikakve veze to što si rekao s ovim o – Pa, dobro, jesam bio na moru, ali...
činio mi se sasvim suvislim, kako skupa čemu sam pričao? – Kako li se ti nosiš sam sa sobom –
s mojim biološkim starenjem stari, odno- – Ima. Niko od komšija nije mi po- opet će M.
sno sazrijeva, i sveukupni ambijent oko mogao u poslu, mada sam s njima u ko- – Kako to misliš?
mene i kako će protokom vremena taj, rektnim odnosima. Namučio sam se dok – Prije no što si došao, pričao sam o
hajde da tako kažem, nedozreli sociopo- sam ta drva smjestio u podrum. Vidjeli su onima čija su se “nadanja” ispunila, pa i
litički pejzaž biti posloženiji, kultivisani- da je posla mnogo, da zbog bolnih leđa iznad njihovih očekivanja, a i da su ta-
ji, plodonosniji; kako ćemo u potonjim svako malo pravim pauzu, ali, ipak, niko kvi, konkretno takvi poput tebe, sami po
godinama, za deceniju-dvije, čvrsto sta- ništa, baš ih briga. Gledaju i šute. Neza- sebi beznačajni i neodrživi i da vam gla-
ti na noge, u svakom smislu, kao narod interesirano. Ono, tvoja drva, tvoja stvar, vu iznad vode već decenijama čuvaju oni
prije svega, ubirati, dakle, plodove svog šta mi imamo s tim. Tad sam shvatio da su čija elementarna očekivanja niste ispunili
rada, organizirati naše živote i živjeti bez se, barem u mom okruženju, horizontal- niti imate namjeru ispuniti ih. Dakle, ti
grča, zebnje, unutarnje tjeskobe, bez, je li, ni međuljudski odnosi, odnosi koje bih, si klasični beskorisni parazit, pa otud i
a tome nas je rat brutalno poučio, raspa- u najkraćem, mogao nazvati refleksnim moje pitanje kako se nosiš sam sa sobom.
mećujućih egzistencijalnih improvizacija altruizmom, suštinski preoblikovali i po- – Kako se usuđuješ?! Sa mnom ne
od danas do sutra. primili krajnje bešćutne forme ponaša- smiješ tako razgovarati! Nikom to ne do-
Međutim, tri decenije su prošle i ni- nja, komšijskog ponašanja, čega, koliko puštam, ali nikom! Je li ti jasno?! Je li?!
šta od onoga čemu sam se nadao, zapravo, do jučer, u kolektivnoj psihologiji moje – Vidi, vidi! Pa ti si čak i emotivan!
realno očekivao, nije se desilo, ama baš mahale nije bilo. Ti ljudi, ljudi s kojima Dobar, dobar, bit će nešto od tebe, pa ma-
ništa. Zašto, zaboga? Pa Tuzla je čudesan sam odrastao, naprosto nisu više isti. Pro- kar u nekom drugom životu! A sad, hajde,
grad! Samoodrživ grad! Bog nam je dao mijenjeni su. U ovom mikroprimjeru sve tutanj! Tu šupljaru o propaloj Tuzli ćaći
sve! Ili skoro sve! Imamo toliko soli da je sadržano. To je naša realnost. svom pričaj, meni nećeš! Hajde, sikter!
serbes možemo posoliti cijeli Balkan! A – Pa upravo o tome i ja govorim! Lju- Lik preblijedi, podiže ruku, kažiprst za-
gdje je ostalo? A ostalog je mnogo, pre- di su se... pravo, zausti nešto da kaže, pa, očito shvativ-
mnogo! O čemu se onda ovdje radi? Ko U tom trenutku našem stolu priđe za- ši da nastavak verbalne vatre neće za njega
nam to producira... Uh, izvini, mučna i jednički nam usputni poznanik, pozdra- dobro svršiti, odustade, diže se i žurno ode.
podrazumijevajuća priča... Izvini, malo me vi nas i upita može li nam se pridružiti. – Dobro si ti njemu ovo, ali ipak...
je, znaš... Ali, ako te već nisam ugnjavio, – Naravno, bujrum! – Šta? Pretjerao sam?
još samo ovo: odavno sam uočio, a nije – Kako ste, ljudi? Kako se živi? – Jesi. Mogao si biti za nijansu blaži.
mi, je li, ni bilo teško, da ovdje, u ovom – Evo, kahva, razgovor i tako... A ti – Hm...Uredu, jesam malo pretjerao,
gradu, ima podosta onih kojima su se – rekoh. ono, ponijelo me, ali nisam bio sočno vul-
“nadanja” ostvarila, pa i iznad njihovih – Ma, onako, ali, dobro je, gura se ne- garan i, sve u svemu, rekao sam ono što
očekivanja, ali također i to da takvi liko- kako. Nego, nešto gledam, a sve i da hoću jeste. Šta misliš, prašta li se ovakav istup?
vi nisu mogli bahnuti tek tako, jer takvi nemoguće je to ne uočiti... Pa, ljudi, ovaj – Što se njega i njemu sličnih tiče, čak
kakvi jesu, sami po sebi, beznačajni su i je grad propao, ništa više ovdje nema! je bogougodan. n

STAV 13/1/2023 45