Page 68 - STAV broj 389

KULTURA

Kaligrafija i kultura rukopisa u bošnjačkoj tradiciji (prvi dio)

PREPISIVAČKA DJELATNOST

SMATRALA SE HARIZMOM

BOSANSKOG ČOVJEKA

Prepisivanje nije bilo prisutno samo u većim centrima, već i u manjim gradovima, pa čak i na selima.

Drugim riječima, prepisivanje je stotinama godina bila intelektualna, a jednim dijelom možda i
dokoličarska realnost kojom su se bavili svi vještiji majstori pera. Sve je to padalo u oči i stranim
izvjestiteljima i putopiscima, a jedan je od njih primijetio kako Bošnjaci znaju lijepo pisati i pored
toga što je “turski način pisanja ionako veoma težak”.

Piše: Kenan ŠURKOVIĆ

repisivanje rukopisa u osmanskom
periodu predstavljalo je kontinui-
ranu intelektualnu djelatnost koja
Pnije prestajala čak i u vremenu pri-
sutnosti štamparskih mašina, sežući sve do
početka 20. stoljeća, pa i kasnije, kada su u
pitanju prepisi Kur’ana. Danas samo mo-
žemo pretpostaviti kolike su bila razmje-
re prepisivačke djelatnosti u našoj zemlji.
Indicije, ali i konkretni podaci govore o
prisutnosti te prakse u svih pet stoljeća,
s tim da su neka bila posebna intenzivna.
Odanost Bošnjaka prepisivačkom radu
bila je fascinantna. Kako ističe Tatjana Pa-
ić-Vukić: “Tiskara utemeljena u Osman-
skome Carstvu 1729. godine nije u društvu
izazvala ni brze ni korjenite promjene us-
poredive s utjecajem tiskarstva na europska
društva. Očuvanju kulture rukopisa pogo-
dovalo je povlašteno mjesto kaligrafije u Mnogi su prepisivanje shvatali kao neku Razlog tome možemo tražiti u već poten-
islamskoj civilizaciji, sumnjičavost prema vrstu vjerske dužnosti, bez da su tražili ciranoj tezi da su prepisivači svoje radove
novotarijama te male naklade i slabo ras- novčanu naknadu. Osim toga, postojali su posmatrali koliko kroz prizmu očuvanja
pačavanje tiskanih knjiga. Sve do duboko i organizirani projekti unutar institucija tradicije, odnosno izbjegavanja štamparske
u 19. stoljeće tiskane su knjige postupno koji su bili finansirani od države. Prepisi- trivijalnosti, pa čak i nepovjerenja prema
potiskivale one rukom pisane, no bio je to vanje nije bilo prisutno samo u većim cen- štamparskoj praksi zbog grešaka, već i zato
polagan proces u kojemu se pokazala veli- trima, već i u manjim gradovima, pa čak i što su svoj rad posmatrali kroz prizmu kre-
ka otpornost manuskripta.” na selima. Drugim riječima, prepisivanje ativnosti i estetske discipline koja je imala
Ovo je posebno bilo specifično za Bo- je stotinama godina bila intelektualna, a svoju kulturološku podlogu i povezanost s
snu. Vjerska, svjetovna i umjetnička građa, jednim dijelom možda i dokoličarska re- prošlošću. Zbog toga se prepisivačka dje-
domaćih ili stranih autora, u zavisnosti od alnost kojom su se bavili svi vještiji maj- latnost, možda i više nego i sama kaligraf-
prioriteta, bila je predmetom pojedinačnih stori pera. Sve je to padalo u oči i stranim ska ili neka druga umjetnička disciplina,
ili grupnih prepisivačkih napora koji su izvjestiteljima i putopiscima, a jedan od smatrala harizmom bosanskog čovjeka.
u jednom trenutku toliko omasovili da u njih primijetio je kako Bošnjaci znaju li- Prepisivanje je bilo stvar identiteta, a u
okviru nekoliko stoljeća nije bilo niti jed- jepo pisati i pored toga što je “turski način vrijeme dolaska Austro-Ugarske i važan dio
nog značajnijeg naučnika ili pjesnika koji pisanja ionako veoma težak”. kulturnog otpora. Vremenom je arapsko pi-
nije prepisivao i tuđe rukopise, otrgnuvši Međutim, ono što posebno fascinira smo ustupilo mjesto latiničnom, međutim,
ih tako od zaborava, ali i pravivši selekciju jeste dugotrajnost tradicije prepisivanja i dalje su postojali prepisivački “repovi”.
u onome što bi se trebalo ponudili javnosti. koja je dosezala sve do početka 20. stoljeća. Bilo je sasvim uobičajeno, čak i duboko u

68 19/8/2022 STAV