Page 58 - STAV broj 419

DRUŠTVO

Tranzitne priče (6)

DJEVOJKA KOJA NIJE

VOLJELA RATNE PRIČE

Napučila je usne, pogledala ga s nekom dozom oštrine, kao neko ko
se mnogo puta našao u situaciji da mora objašnjavati gdje je bio i šta
Piše: Ammar KULO
je radio tokom rata i gdje su bili ostali bliski članovi porodice. Postojao
je neki nevidljivi jaz između nas koji smo ostali i onih koji su otišli...

dlučio sam, umjesto kući, pro-
šetati dalje, uz Stupčanicu, na
Karagino polje, razbistriti mi-
Osli. Prekosutra me čeka veliki
dan. Test. Ulazna karta za odlazak preko
okeana. Najbolje škole! Jedan od mojih
snova. Možda i najveći. Ako uspijem, ako
položim test, možda u ovo vrijeme nared-
ne godine budem hodao ulicama nekog
američkog grada!

II
„A da mi daš broj telefona“, reče mladić
djevojci. „Pa, znaš, zauzeta sam“, odgovori
djevojka jedva čujno, nekako s nelagodom.
„A koje si godište“, upita ponovo mladić.
„Sedamdeset sedmo“, odgovori djevojka.
„Šta studiraš“, i dalje je zapitkivao. „Ove PIjaca Ciglane
sam godine upisala farmaciju“, odgovori
ona. „Eto, kolege smo. Ja sam četvrta go- Posebno ako ne znaš jezik. Kod mame se Mogao sam osjetiti tu dramu koja se
dina. Zakačio me rat...“ uvijek mogli prepoznati da je stranac. Ja odvijala na sjedištima ispred mene. Mla-
Zatim je uslijedila šutnja. Nisam mogao sam relativno brzo propričala. A opet, kako dić je osjećao strašnu nelagodu, prozborivši
procijeniti koliko dugo je to trajalo. Prola- god okreneš, ne bih mogla studirati gore. tek nešto kao „žao mi je“. A djevojka plave
zili smo pored Bakića. „Evo vidiš (rukom U Lukavcu imamo stan. Mama je završila kose, brucoška farmaceutskog fakulteta,
je pokazivao), ovdje sam bio – na ispomo- farmaciju. Tamo ne može raditi u struci!“ sada je gledala ispred, visoko podignute
ći. K’o da je jučer bilo, kada su se vodile Sada je mladić zvučao nezainteresirano, glave. Nije više bilo nikakvog razgovora.
borbe za Kruševo.“ Pogledao je prema dje- ništa ne rekavši, gledao je u daljinu prema Tek je trag razmazane šminke na obrazu
vojci. Izgledala je nezainteresirano. „A ti si Nišićkoj visoravni. Potom je ponovo okre- otkrivao da su zarosile njene oči.
iz...“, upita opet. „Iz Lukavca“, odgovori nuo glavu prema djevojci, stavio kažiprst na
djevojka. Zatim dodade: „Izvini, nekako nos, zauzeo nekakav „misleći“ stav i pro- III
se ne snalazim s ratnim pričama.“ Mladić vokativno neko vrijeme gledao djevojku. „Pripremite se ko ima izaći na Cigla-
se sada nagnuo prema djevojci kao da joj se Mučnu atmosferu iznenadno je prekinuo nama“, rekao je vozač „Transtouristovog“
želi unijeti što bliže licu – nekako napad- pitanjem: „I otac je bio s vama?“ autobusa povišenim tonom, ne kao da ga-
no. „Bila sam u Njemačkoj, u izbjeglištvu. Djevojka je napučila usne, pogledala lami već da mogu čuti i ovi otraga, na ga-
Vratili smo se prošle godine“, objašnjavala ga s nekom dozom oštrine, kao neko ko se leriji, na zadnjim sjedištima međugrad-
je djevojka. „I zašto ste se vratili? Šta ćeš mnogo puta našao u situaciji da mora objaš- skog autobusa.
ovdje?“, reče ljutito i provokativno mladić. njavati gdje je bio i šta je radio tokom rata Autobus je bio dupke pun. Vozio je na
Činilo se da je konverzacija izmakla i gdje su bili ostali bliski članovi porodice. relaciji Tuzla – Sarajevo, usput sakuplja-
kontroli. Djevojka se pomaknula prema Postojao je neki nevidljivi jaz između nas jući putnike u Živinicama, Đurđeviku,
prozoru, naslonila se na krajnju ivicu sje- koji smo ostali i onih koji su otišli. „Pogi- Stuparima, Kladnju, Olovu, Dolovima,
dišta i sada, u malo ubrzanijem ritmu, na- nuo. Devedeset treće. Kao borac! Zato ne Srednjem i svim onim stanicama većim
stavila pričati: „Bili smo u kampu... Ne bih volim ratne priče!“, odgovorila je pognuvši ili manjim, gdje su se bili putnici na putu
nikome poželjela. Izbjeglički status. Mini- glavu, kao da je na časak klonula, kao da za glavni grad iz najmnogoljudnijeg kan-
malna primanja. I uvijek te gledaju s visine. je željela sakriti se od pogleda. tona u državi.

58 17/3/2023 STAV