Page 69 - STAV broj 419

Elbasanu, u Albaniji. Kada je došao u ba-
taljon, ustanovio je da veliki broj vojnika
ima malariju. Odmah je bolesnike uputio
u bolnicu. Ali ubrzo je po njega došao je-
dan ađutant i odveo ga u komandu. Pred
komandom stajali su vojnici koje je upu-
tio u bolnicu.
U to se otvore vrata i na njima se ukaza
komandant bataljona. Bijaše to neki Švabo
iz Inzbruka, aktivni oficir, major.
– Sie, Herr Doktor! Izvešću vas pred
ratni sud! Šaljete mi pola bataljona u bol-
nicu. Šta vi mislite? Dvadeset vojnika
odjednom! – vikao je.
– Dvadeset teških malaričara – kažem
ja mirno.
– Ćutite. Mogao bih da vas ubijem kao
sabotera. Malarija! Malarija! I to mi je neka
bolest! Niko ne ide u bolnicu. Marš! Abtreten!
Kako je i naređeno, vojnici su vraćeni. Nisu
otišli u bolnicu. Ali već sljedećeg dana stiže
kurir. Komandant bataljona bio je u krevetu.
„He…e..rr ..dok..tor… Uhvatila je i
mene… – govorio je i cvokotao zubima.
Pregledao sam ga.
– Šta je? – pita me major.
– Pa, malarija – kažem mirno.
– Beštija jedna! – psovao je major. poslan na domobranske vojne vježbe u ra- mentalitet i navike tog naroda, prikupljao
– Beštija! A kako mi je srce, pitao je za- znim mjestima širom Bosne. Iz tog perioda je ponešto podataka iz narodne medicine,
brinuto uvlačeći se pod hrpu ćebadi.“ postoje dvije zabilješke, obje su dopisnice o čemu je poslije rata volio sa mnom raz-
Tek poslije toga naredio je da se malarični koje je slao svome prijatelju Hamidu Diz- govarati’“, piše Tahirović.
vojnici prebace u bolnicu. daru. Ali iz njih se teško može saznati u Sjećajući se svog oca, dr. Rikica Najda-
kakvom je stvarno stanju bio jer je pošta nović Samokovlija zapisala je da ga je rad u
Između svjetskih ratova radio je kao bila podvrgnuta ustaškoj cenzuri. Godine logoru na Alipašinom Mostu tokom Dru-
ljekar u Sarajevu, a kasnije i u rodnom 1942. vraćen je u Sarajevo, gdje je radio kao gog svjetskog rata suočio ne samo s broj-
Goraždu, te u Fojnici. Poslije je u Saraje- ljekar u Uredu za izbjeglice Velike župe nim bolestima nego i tragičnim sudbinama
vu otvorio i privatnu praksu. Tahirović je Vrhbosne u Sarajevu. Kada su njemačke protjeranog stanovništva, pritom navodeći
zabilježio sjećanje Isakove kćerke Rikice okupacione vlasti, plašeći se širenja zarazne da ga je rad s tim jadnim ljudima iscrplji-
Najdanović: „Kada se vratio u Sarajevo, bolesti među svojom vojskom, odlučile da vao uz njegove vlastite bolesti i lične tra-
imao je malu privatnu praksu u prizemlju izbjeglice oboljele od tifusa presele izvan gedije. Ipak, nikad nije dozvolio da se to
svoje kuće gdje je radio poslije podne. Po- gradskog središta 1942. godine, izgrađeno primijeti i često je, po izjavama izbjeglica,
sebno sam bila ponosna kada bi mi dozvolio je izbjegličko naselje, Logor na Alipašinom bio jedina svijetla tačka u njihovim živo-
da mu pomažem s čišćenjem instrumena- Mostu. Među devetnaest zaposlenih u Lo- tima u to teško ratno vrijeme.
ta. Tada nisu postojali jednokratni šprice- goru bio je i Isak Samokovlija kao upravi- Pred kraj rata 1945. godine Isak Samo-
vi i igle. Svaki instrument, kao i stakleni telj ambulante izbjegličkog logora. kovlija je raspoređen na drugu dužnost, tač-
špric, morao se dobro oprati, a igle proči- Iz tog perioda ostalo je nekoliko svje- nije, ponovo je mobiliziran u domobrane.
stiti specijalnom žicom da bi se obezbije- dočenja, ali ne i njegovi zapisi. Ostalo je U izvještaju o prelasku na novu dužnost,
dila dobra prohodnost. Zatim bi se dugo zabilježeno da je u saradnji s „Merhame- kako navodi Tahirović, zapisano je ova-
iskuhavalo da se obezbijedi sterilizacija. tom“ uspješno zbrinjavao i smještao dje- ko: „...njegovo pravedno zalaganje da u
Sve sam to radila s ponosom doktorske cu bez roditelja koja su boravila u Logoru granicama svojih mogućnosti ublaži boli
pomoćnice i mislim da je to uticalo da se u različite objekte i sarajevske porodice. i patnje muhadžirskih bijednika od kojih
kasnije odlučim za studij medicine. Cije- „O prilikama i neprilikama koje je imao su ogromnu većinu sačinjavale žene, dje-
ne pregleda bile su vrlo umjerene, ali ipak kada je radio i živio u Logoru na Alipašinom ca i starci, oduševilo je i ganulo listom sve
previsoke za sirotinju. Zato je moj otac če- Mostu i kako ih je doživljavao dr. Samo- muhadžire. Nije moglo da bude rječitijeg
tvrtkom primao siromašne bolesnike bez kovlija nije pisao ili zapisi o tome do sada priznanja za to od onog silnog plača i suza
naknade, besplatno. Primao ih je s jedna- nisu nađeni. Poslije rata nešto je o tome koje su za njim prolivene kada je napustio
kom pažnjom i posvećenošću kao i ostale. pričao svom bliskom prijatelju Samuelu logor odlazeći na drugu dužnost.“
Ljudi su to znali i veoma cijenili njegov Elazaru, koji će mnogo godina kasnije to S ustaškim jedinicama i njemačkom
dobrotvorni rad. Mnoge priče o sirotinji sjećanje u članku ‘Isak Samokovlija – susre- vojskom, koja je bila u povlačenju, Samo-
s Bjelava i drugih sarajevskih mahala ka- ti i sjećanja’ kratko opisati: ‘Pošto je i sam kovlija je kao liječnik u ustaškim jedini-
snije je pretočio u svoje priče.“ bio rodom iz istočne Bosne (Podrinja), iz cama krenuo prema Bosanskom Brodu,
Drugi svjetski rat bio je posebno teško Goražda, našao je u logoru svojih vršnjaka ali je nakon više pokušaja uspio pobjeći u
vrijeme za Isaka Samokovliju, prije svega i drugarica svoje majke s kojima je često Doboju i priključiti se kasnije partizanima.
zato što je bio Jevrej. No, ustaške vlasti su vodio nevezane razgovore i osvježavao us- U periodu poslije Drugog svjetskog rata,
ga mobilizirale da radi kao liječnik. Bio je pomene iz djetinjstva. Poznavajući dobro osim uobičajenih ljekarskih poslova, posvetio

STAV 17/3/2023 69