Page 75 - STAV broj 316

Renato kaže da pjesma mora otvoriti
vrata, kad je jasno da nema ni ključa
ni vremena. Koja su to vrata?
To su vrata za ući (kojih nema, a
svuda su i sve su ta vrata) – i to su,
istovremeno, vrata za izaći (kojih
nema, što znači da su jedna jedina i
da svakom pripadaju samo njegova).
Pjesma je ta koja se služi (čime bilo,
šta god joj je potrebno, slobodna je
time se poslužiti) – a ona sama ne
služi ničemu i nikome. Kad to osjeti,
shvati, prihvati i uprti – četiri faze
(samo)spoznaje istine – pjesnik po-
staje pjesnik: onaj koji služi, u jeziku,
onako kako bogosluži (po)svećenik
u hramu. Nijedna riječ nije tabu: i
u tom smislu da se sve može kazati,
reći – ali i u tom smislu da se svaka
riječ može izbaciti iz pjesme ako joj
nije tu mjesto. Pravu riječ često ne
nalazi sam pjesnik: on samo elemi-
niše riječi koje nisu prave, i ako to
radi dovoljno dosljedno, dovoljno
uporno – prava riječ pronaći će nje-
ga (ako je dotle došlo). Inspiracija
(svi mislimo da znamo šta to znači)
nije dar – već je, kako sama latinska
kovanica kaže, napor u-dah-ulaže-
nja, udahovljenja. Napor.
“Duva neki nasmijan/ podao
vjetar // dva puta sam se osvrnuo /
da provjerim jesu li krila na mjestu
// zlu ne trebalo” (Pavlovljev let).
rovova na tzv. suprotnim stranama: Ima imaju cijeli svijet kao simulakrum i nji- Kakvih je tu sve pridjeva moralo biti,
l’ ko karte? Ima l’ kod vas cigara? ma zato ne trebaju književnost ni poezi- da bi se reklo kakav je vjetar: možete za-
Ima li ko šta protiv istine? Ima. Ima- ja. A, da se ne lažemo, i Poezija sama je misliti... To što je nasmijan, podao – to je
ju svi. I imaju sve. I sve što imaju je pro- svoje vrste simulakrum; najsofisticiranija pjesma, ovakva kakva je htjela da bude,
tiv istine. I zato je Gombrowicz bio u od svih kompenzacija za nepostojanje (za sama izabrala: odbacujući, jedan po jedan,
pravu kad je napisao da književnost nije nepostojanje onog koji je stvara); jedina sve druge pridjeve koji su se gurali tu da
stvorena za lijepo vaspitane tetke. One zastrtost, zaprtost, sklonjenost ili usklo- upadnu. A ti sad lice u šake, podnimi se i
ništenost – u kojoj, kolišna god bila, nije čitaj: šta to znači – nasmijan, podao. I koja
tijesno i boli i radosti, i istini i laži, i pra- su to krila, i zašto su tu, zlu ne trebalo? I
SNIJEG znini i ispunjenosti, i očaju i nadi, i za- zašto je naslov taj koji je? Šta je pjesnik
muklosti i epifaniji... da se stisnu skupa, htio da kaže? Naravno, ništa nije htio da
neobično krupne pahulje dok gore gruha i roka, dok se gore rastu- kaže. On se samo oglasio, u mediju ne-
lelujaju bez žurbe ra takozvani Svijet, u sve generalnijoj i iskazivog, povodom onog što se ne može
nalik ceduljama generalnijoj probi Armagedona. riječima kazati. Pjesma je tu – a njeno zna-
kojima neko dobro pozicioniran “Moje iskustvo veli da su pjesnici / čenje, njen smisao, njeno interpretiranje
na spratovima iznad Funkcioneri ambisa / Ne susreću svi- u nama je. Ako nas ne mrzi da zagledamo.
želi dojaviti nešto jet kao izletnik novi proplanak / Pisanje Poezija je (najgeneralnije što se može) me-
od najveće važnosti poezije nije piknik // Ti hudnici ne traže dij neiskazivog; ako se realizuje u jeziku,
riječ / Nego svijet ili barem djelić svijeta onda pjesnička riječ izvire iz ćutanja (šu-
prije no što se / U kom bi se moglo nastaniti / Njihovo tanja) te neiskazivosti: ona (ta riječ) ne
istope na mom dlanu ambisovanje // Otužna je ta njihova udže- kaže ništa – ona nas samo navodi tamo
na jednoj od njih čitam – kucnuo je čas rica / Sklepana u trenucima najveće nužde gdje bi se to neiskazivo moglo (oćućeno
na drugoj – čas još nije kucnuo / Ta Poezija / Uzor svakom graditeljstvu” i ućućeno) skrivati. Fizičari, koji se bave
i tako mrznem se neko vrijeme (Pjesnici su rušenje u svijetu, odlomak). materijalnim svijetom, njegovim ustroj-
ubijam pahulje I – šta će onda tu pjesma? Pogrešno stvom i njegovim kretanjem (odvijanjem)
moje su ruke mašine za dekodiranje postavljeno pitanje. Pitanje glasi: Šta mogu legitimno (znanstveno) razglabati
očiglednog ćemo onda mi tu? Šta ćemo uopšte tu (i o “tamnoj tvari” i o Higsovim bozonima
a onda zapalim cigaretu konkretno, šta ćemo tu, ovdje i sad) – a (kojih nema); a mi ne možemo, pjesnici,
i odgovaram takođe i šta ćemo mi tu s pjesmom, po- sricati neiskazivo (i to ne da bismo išta
dimnim signalima sebno? Ne čemu nam služi pjesma – već, rekli!) – samo da bismo mu se približi-
čemu mi služimo, kad služimo pjesmi? li...?! Sic!!! n

STAV 26/3/2021 75