Page 74 - STAV broj 316

KULTURA

Nepatetična zbirka

PJESMA MORA OTVORITI

VRATA KAD NEMA

KLJUČA NI VREMENA

Renato Karamehić, Jegermajsterov san, “Zenit Books”, Novi
Piše: Željko GRAHOVAC
Sad, 2020.

enato Karamehić naš je pjesnik, ovo posrano dijete / Ko će njemu objasniti kuće // Hoću li stići / prije no što je za-
Banjalučanin rodom i odrasta- / Ti si sada velik / Imaš tri godine i treba mete / bjelina” (Put).
njem (Banja Luka je i njegova, da znaš / Da mama ne postoji / Mama je “Svijet je ovaj zaumna molitva / bez
Rizmeđu svih ostalih, kao što je samo priča / U koju vjeruju bebe / I zao- početka središta ili kraja / mumla je neki
i Bosna i Hercegovina njegova, između stali u razvoju” (Pampers Blues). nesretni demijurg / klečeći u ćošku svoje
svega ostalog). A to “između svega osta- Malo je reći da istina boli. Istina ubija. kelije / pun pokajanja / a mi smo kuglice
log” zaprema tih 6-7-8-9, ne znam koliko Treba poslije ovako nasricanog i ispisanog na brojanici / i svaka glava je jedan va-
već hiljada kilometara, koliko je odavde povrh pjesme staviti taj naslov: Pampers paj // nek se rastvori sve stvoreno” (Pred
do Göteborga (u čijem predgrađu živi Blues. Da umreš od smijeha; baš kao što svitanje).
evo već skoro dvadeset godina). Imamo umreš od istine. Samo što se malo ko usu- Kao prvo: nema patetike. Sve ove ri-
mi pjesnika posvuda: di voditi preciznu evidenciju svojih smrtî. ječi nisu nadodate, već su oduzete; nije ki-
“Nedostaju još samo vjetar i tamni Renato Karamehić usudio se u ovoj knji- ćena ta pjesma, ta najdraža lutka što jê se
ogrtač / Dok stojim sam na usamljenom zi. U ovoj knjizi toliko je pjesama koliko ruke prstima pokušavaju živo sjetiti, već
brijegu / Da bi se iskazala sva patetika ima smrtî u njemu. Svaki put neizrecivih. je razgolićena. Kad nemaš više šta oduze-
/ Mog sadašnjeg položaja // Napušteni Ušućenih. Pa onda tek nasricanih. Sva- ti pjesmi, onda je ona gotova – na način
ljubavnik vremenom će siguran sam / ki kraj pjesme kraj je Svijeta – kojem je da je ispunjena. Hic et nunc. U čijem god
Uvjeriti sebe da je nova mehanička ruka početak daleko toliko koliko si ti daleko dahu, u čijem god duhu. Zar bi pomislio
/ Mnogo bolja od one otrgnute / I toliko od početka nove pjesme. da je tvoja pjesma samo zato što si je ti
lakša za rukovanje // Razočarani prijatelj “Ulična svjetiljka / usisava krupne napisao?! Zar bi pomislio da je tvoja žena
vjerujem / Moći će ispolirati svoju povre- pramenove / zavijorenog snijega / samo samo zato što si je ljubio?! I, uopšte, ko si
du / Pribaviti joj kakav skupocjen ram / I da bi ih rasula po meni / čim zakoračim taj “ti”, ko je taj “ja”?! Koncept autora kao
uživati u posjedu prestižne stvarčice // Ali u njen krug // Još dvadeset svjetiljki do creatora i autorstva kao creatio mogao je
pristajati još jednom Goetheu, naprimjer;
Fernandu Pessoi već nije (zato je, jadan,
bježao u druge identitete, sa silnim pse-
udonimima), nije ni Zbigniew Herbertu,
nije ni Novici Tadiću. I sve strmoglavije
ne paše nikome kako se primičemo ovom
dobu. Kao što riječ o smrti Boga pripada
Nietzscheu, riječ o smrti čovjeka pripada
pjesniku (da ne pišem velikim početnim
slovom P). Poezija je danas riječ o smr-
ti čovjeka, oteta od smrti i iz smrti onog
koji je sriče... i koji je piše. Budući da onaj
koji sriče i piše poeziju mora biti još i živ
(osim toga što je umro i što umire stalno)
– onda nužno izlazi da je poezija riječ iz
budućnosti, iz vremena kad pjesnika više
neće biti među živima. Definitivno. Da-
kle, smrt se saziva sama sa sobom u pje-
smi. Kao što su se naoružane komšije u
posljednjem našem ratu sazivali – s dva
kraja onog što se zove No Man’s Land – iz

74 26/3/2021 STAV