Page 52 - STAV broj 318

DRUŠTVO

Ratno djetinjstvo (3)

ŠTO NIJE STALO U

KOFER, PONIO SAM

U DŽEPU SJEĆANJA

Vidio sam neku vrstu samopouzdanja u njegovim očima.
Zaustavili smo se pred Solunom, pred djelimično oštećenim
mostom preko Krivaje koji je vodio u selo Bukov Do, kako

Piše: Ammar KULO bismo propustili kombi krcat izbjeglicama poput nas. U tom
momentu daidža se okrenuo, pogledao me i rekao: “Sinko,
Olovo neće pasti. Dobro to upamti. Ne daj da ti iko kaže
drugačije. Je si li upamtio?”

ajedno s mamom ubacio sam na- ruci... Bila je to neka nova realnost. Raz- upisati Vazduhoplovnu gimnaziju u Mosta-
brzaka najnužnije stvari – ono mišljao sam, vjerovatno da se tako živjelo ru. Znao sam što su propozicije. Imao sam
što nosiš kao izbjeglica – u gepek prije pedeset ili stotinu godinu. U svakom sve zdrave zube, sve petice, dobro sam ra-
Zgolfa. Isprva smo išli “na leru”, iz slučaju prije Tesle. dio matematiku, bavio se aktivno sportom.
predostrožnosti, s ugašenim motorom i Skoro je svitalo. Razaznavao sam po Košarkom, malo manje fudbalom. Ljeti
ugašenim svjetlima, do pekare “Paštrik”. obrisima i po sjećanju, osnovnu školu, salu bismo na rijeci igrali vaterpolo. U danima
Jedva da smo išta vidjeli. Nije bilo ulične do nje, skladište UPI-ja, trošne zgrade do kiše, u kućama, tokom ljetnih dana orga-
rasvjete. Po cesti krhotine. Učinilo mi se na pijace... Gledao sam preko rijeke Stupča- nizirali smo šahovske turnire. Igrali smo
trenutak da je zaustavljen kadar filma, da je nice krovove starog motela, starog zanat- remija i jamba. Negdje pred sami rat došla
pritisnuto dugme videorekordera “pause”, skog centra. Prizivao sam slike frizerskog je i društvena igra “monopoli”. Možda su
u onom momentu apokaliptičnog prizora, salona u koji me vodila majka (u značenju to bile i prve lekcije o tržišnoj ekonomiji.
kada sve, uslijed neke elementarne nepo- nena, op. a.) kod tete Šefike. Bila je to neka Zimi smo na Bijambarama skijali. Imao
gode, nečeg stranog i neznanog, teško do- vrsta navike, rutine. Dolazilo se jednom sam i specijalno sašivenu “pilotsku” jaknu.
kučivog, stane! To je onaj sudbonosni čas ili dva puta mjesečno na frizuru, minival, Krajem osamdesetih svako je drugo dijete u
kada ono opipljivo, predvidivo, znano i uo- razgovor, savjetovanje. Šefika je znala red. mom kraju željelo biti ili Piksi/Prosinečki/
bičajeno, ono na što ste navikli i saživjeli se Kada, ko i s kime... Pregledao bih frizerske Pančev ili pilot.
s tim – nestaje! Otvaraju se nova poglavlja časopise, modne časopise, katkad bi na tom Upijao sam svaki prizor, svaki metar
neizvjesnosti, nepoznatog i neznanog, opa- stolu završilo i sedmično izdanje Praktične asfalta i kao da sam želio pohraniti, staviti
snosti na svakom koraku, onoga za što se ne žene, sve ono što je izlazilo i bilo interesan- u džep sjećanja, ponijeti sve sa sobom, ni-
možete pripremiti knjiški, ili da vam neko tno mušterijama. Za svakog ponešto, dok šta ne ostaviti dušmanima.
“pričom” pokušava prenijeti ta iskustva. bi se čekalo u redu za “trajnu”.
Isprva bih se igrao, crtao, recitirao, ČETNICI NA UTABANIM STAZAMA
DOJUČERAŠNJI ŽIVOT LIČIO JE NA pomno slušao starije, upijao svaku riječ. S Golfom smo prolazili pokraj stanice
BAJKU vremenom, kako bih rastao, postajao sam milicije. Daidža na mjestu vozača, usporio
Ne rade poznate “birtije”, benzinska nemirniji. Kupovali bi mi igračke. Potom je... Prišla su dva policajca s automatskim
pumpa... Na ulicama nema nikoga, ne čuju su se počeli pojavljivati i crtani romani na puškama. Upitao je: “Momci, kakvo je sta-
se noćni čuvari u krugu “Centrotransove” stolu pored ženskih časopisa. Bila je to ula- nje?” “Načelniče, došli su do Nule.” Nula
radionice, niti ima autobusa. Ne radi ko- znica, karta za mir, za nemirno dijete koje je bila raskrsnica u Olovskim Lukama, ot-
munalna služba, nema ni uličnih pasa, niti je voljelo čitati... Tu sam se i šišao. kud je kretala cesta prema Sokolu, nekih
zalutalih pijanaca... Nije bilo osvjetljenja u Sav taj svijet mirnoće, ustaljenih ritu- dva-tri kilometra od centra Olova. “Šta je s
kućama. Ljudi su ili već pobjegli ili su dobro ala izgledao je tako dalek, poput bajke... našim stanovništvom u Petrovićima, Klisu,
zamračili ionako slabo osvjetljenje svijeća, Nije više bilo velikih dječačkih snova, ve- Čudima, Miljevićima”, upita daidža. “Još
fenjera, baterija, onoga što im se našlo pri likih razočarenja... Kao dječak, maštao sam ništa ne znamo, čini se da su u okruženju”,

52 9/4/2021 STAV