Page 52 - STAV broj 400

DRUŠTVO

Ratno djetinjstvo (76)

PAD SREBRENICE: TRENUTAK

KAD SHVATIŠ DA SVAKI JE

DRUGI PROBLEM SITNICA

“Nije da te sjetujem, al’ naši su problemi mali! Neki sam dan išla prema Tuzli. Zaustavimo se na

raskrsnici, ona prema Vlasenici. Kada otuda autobusi, potom oni teški kamioni. Puni naroda.
Žene i djeca. Sve mršavo, ona garderoba iznosana, prljava, poderotine. Plač. Vika. Svađa. Gledam
i ne mogu da vjerujem. Jedno je vidjeti na televiziji, a drugo onako uživo. Izlaze, dijele im vodu.
Mi stojimo sa strane, dotjerani, ja se ko i našminkala, ne idem svaki dan u Tuzlu, ona mi rodica i
frizuru sredila... Stid me nekako bilo, da sam u zemlju mogla propasti.”

Piše: Ammar KULO “Vozač otvori zadnja vrata, pocrkat već je bio u autobusu, vidno bolje raspo-
ćemo!”, začuo se vapaj iz stražnjeg dijela. ložen. Krenuli smo konačno.
“I? Položio si... Vidim ti po osmijehu”, Gunđala je i gospođa s lijeve strane, pla- Ponio sam džepnu knjigu od Agate
reče mati dok me dočekivala na ulaznim kala su mala djeca negdje iza mene, čulo Kristi, nije bilo moguće čitati. Naslonio
vratima. Klimnuh glavom. Mati me zagr- se i neko lupkanje – da li lonaca ili ko zna sam čelo naprijed, sa stražnje strane ja-
li. Djed mi je čestitao. “Ovo moramo pro- čega – dok se jedan od putnika pokušavao stučića za glavu, projektiranog za sjedišta
slaviti. Idemo na slatku, na kolače”, reče probiti u prednji dio autobusa. Isprva, vo- ispred. Mati je spavala. Sjedilo je dvoje
mati. Podignuh obrve u znak čuđenja. zač se nije ni obazirao. Naprotiv, autobus starih ljudi, ispred, gotovo da su šaputa-
Slastičarna, kafići, normalna prodavnica je i dalje bio upaljen, pritiskao je papuči- li dok su pričali. “Ne valja kad ti kažem.
bila je misaona imenica u Olovu. “Ništa cu s vremena na vrijeme dajući gas, što je Puno je naroda tamo. Sve što nije moglo
se ne sikiraj, sve sam isplanirala. Idemo u nas, koji smo sjedili unutar te limene gr- prebjeći iz istočne Bosne našlo je utočište
Kladanj, možda već naredni vikend. Ovo dosije, još više iritiralo. u Srebrenici. Kud će s tolikim narodom?”,
se mora proslaviti”, govorila je s radošću Konačno se onaj putnik probio i zapo- reče onaj stariji čovjek. “NATO će interve-
mati, dok sam spuštao na stol ručnu torbu čeo žustru raspravu: “Otvori vrata i ugasi nisati. Eno dignuli su avione. Svakog tre-
u kojoj sam nosio školski pribor. vozilo, ima ovdje i starih i djece!” Vozač nutka će ih bombardovati”, optimistično
se okrenu prema putniku, koji se prijeteći je zvučao sagovornik. “Ne budi naivan. Da
II nadvio nad njim: “Misliš li da ja ne znam? su htjeli intervenisati, već bi intrerveni-
Jasno se vidio kroz prozor, oblak pra- Svoj ti pos’o, pajdo. Ako ugasim ovdje, u sali! Nisu kadri ni sebe zaštiti, a kamoli
šine što je izbijala iz suhog makadamskog strani, hoćeš li ti gurati da ponovo upali- naš svijet. Vidiš da su ih ko cuke vezali za
puta, usječenog u stijene gorostasa Konju- mo?” Čovjek je samo slegnuo ramenima. bandere, onamad kad su krenuli bombar-
ha. Planinski prijevoj Mladoševac bio je “Moram uzeti zalet, da pređemo ovu uz- dovati srpske položaje oko Sarajeva. Bitniji
žila kukavica, ono što je spajalo slobodnu brdicu, ko da se meni ovdje kuha! Pogle- je jedan njihov vojnik nego naših hiljadu
teritoriju općine Olovo s Kladnjom, ono daj!”, pokazao je vozač prednji dio kratke ljudi! Znaju to i Srbi”, nastavio je sa svo-
što je spajalo Tuzlu i sjeveroistočnu Bosna plave košulje, tek toliko da se vidio pove- jim argumentima stariji čovjek.
s dijelom zemlje koji je bio pod kontro- lik znojni krug na mjestu gdje je tkanina U Brateljivićima stojimo. Opet gužva.
lom zvaničnih organa Republike Bosne i pokrivala pazuh. “I još ako budemo imali Vozač je sada ugasio motor i otvorio oboje
Hercegovine. Put je bio na jednoj dionici sreće da ništa ne naiđe iz suprotnog smjera. vrata. Upalio je radio. Dramatično javlja-
suviše uzak – i pored svih napora inžinje- Inače možete na teferič u Milankoviće!”, nje iz Srebrenice. Ratni reporter kaže da
rije, planina je bila jača. blago je povisio glas vozač, očito dovolj- se možda i posljednji put javlja. U auto-
Morali smo stajati da propustimo voj- no iziritiran situacijom u kojoj se našao. busu i dalje nervoza, mučno, iscrpljujuće
ne kamione. Oni su prioritet dok traje rat. Putnik je, sada već pomirljivim tonom, putovanje se nastavlja, mic po mic. Treba-
Sjedili smo u autobusu, na plus četrdeset dodao: “A može pauza, matere ti, prvom la su nam dobra tri sata da se probijemo
napolju. Unutra je bilo još i toplije. Uda- prilikom da mi zaustaviš, trebam na wc.” do Kladnja.
rala je sunčeva vrelina i slijeva i zdesna, Vozač je pritisnuo dugme, otvorila su se
nije bilo zavjesa na autobuskim oknima. prednja vrata, zapuhnuo nas je topao zrak III
Činilo mi se da se toplina presijavala i s kao iz rerne koja je nedavno ugašena. Go- U predvečerje dolazimo u Kladanj.
krova, i odozdo s podnica. Bili smo kao u tovo da sam dobio nagon na povraćanje. Osjeti se neka nervoza. Sve u čaršiji vri.
limenoj konzervi, izloženi izvoru toplotne “Mog’o si odmah reći, hajd’, samo požu- Sve je krcato, odnekud dolaze ljudi, vozila,
energije, koja je sa svakim novim proto- ri!”, reče vozač. Čovjek je iskočio, potom se vojska, policija... “E, moj sine, baš smo u
kom vremena isijavana još više i još jače. izgubio među drvećem. Nije trajalo dugo, nevakat. Sve me ovo podsjeća na devedeset

52 4/11/2022 STAV