Page 60 - STAV broj 394
P. 60

DRUŠTVO



          Ratno djetinjstvo (70)

          VLAŠIĆ SMO OSLOBODILI,




          DA JE KAKO I ROMANIJU...





                                            “Pravite slatku... Radio...”, isprekidano je govorio, u nekoj vrsti
                                            ushićenja, nikada ga nisam vidio takvog. “Kojim dobrom,
          Piše: Ammar KULO
                                            Muharika?”, upita djed. “Vlašić... Naši su oslobodili Vlašić...
                                            Palite radio...”, govorio je Muharika.


                um, bum, bum.... Tresla su se od
                jeke ulazna vrata. Po načinu kuca-
                nja, pretpostavljao sam da bi mogao
         Bbiti Muharika. Električar. Ta me
          buka probudila. Nisam volio ustajati rano
          u dane vikenda kada nema škole, naročito
          kada stegne minus. Bilo je prijatnije ljen-
          čariti u dobro ušuškanom krevetu. A ova
          godina je “zimna”, skoro je april, a snijega
          i minusa kao da je sred januara.
            Djed je stajao kraj pećnice ubacujući
          glavnju. Toplina je postepeno istiskiva-
          la hladnoću iz prostorije. Primijetio je da
          sam otvorio oči. Podigao je ruku i pokazao
          u pravcu ulaza. “Idi otvori! Vidi ko je i šta
          treba.” Mati je ustala također. Otvorio sam
          vrata. Muharika je uskočio u hol, odmah
          s ulaznih vrata, “preskočivši” i pozdrav i
          kurtoazna pitanja... Očito da je bilo nešto
          hitno. Nisam se uspio ni okrenuti, već je bio
          u primaćoj prostoriji, u podrumu. “Pravite   obamrlosti pod snježnim plaštom, sada ka   pjesama od Vuka Karadžića velikom nje-
          slatku... Radio...”, isprekidano je govorio, u   životu, zelenilu, ponovnoj, permanentnoj   mačkom pjesniku, Goethe bio zadivljen
          nekoj vrsti ushićenja, nikada ga nisam vi-  mladosti, sve se uskovitlalo i hajvan i pti-  jedino Hasanaginicom. Toliko da je naučio
          dio takvog. “Kojim dobrom, Muharika?”,   ce, i bilje, sve slavi, sve je u pjesmi, himni   jezik kojim je pisana kako bi je mogao ade-
          upita djed. “Vlašić... Naši su oslobodili Vla-  što se odaja počast proljeću. Odavde, s pro-  kvatno prevesti. Zamišljam Goethea kako
          šić... Palite radio...”, govorio je Muharika.   planka poviše kuće, sasvim jasno vidim pa-  se muči s padežima, napreže da prevede
            Ta vijest razgalila je naša srca, poput   dine gorostasa Konjuha i u daljini pitome   Hasanaginicu, da se u tadašnjoj Evropi čuje,
          nevidljivog toplotnog vala dovela nas je u   vile Romaniju i Zvijezdu. Dolaze ptičice s   zna za jedan mali, a opet prema onom što
          fazu ushićenja... Sljedećih dana, na ulici, u   juga, kao vjesnici toplijeg vremena, sunca,   je Bosna dala, veliki narod. I bi mi nešto
          školi, na sijelima, gdje god sam bio, glavna   duže dnevne svjetlosti svega onoga čemu   toplo oko srca. Krenuo sam u školu oko 11
          tema bio je Vlašić, bila je sloboda... Možda   se raduju ljudi po podrumima i u stalnoj   sati, pored kartonske zgrade, pored Karin-
          je to najbolje opisao policajac H. “Znate li   potrebi za grijanjem, toplinom, hranom,   gtonke, preko poligona, iza zgrade Gimna-
          vi značaj te operacije? To je ogromna plani-  dnevnom svjetlošću... Znaju li te leteće   zije do mosta i do čaršije.
          na, bolje rečeno planinčura. Bio sam tamo   životinjice da je rat ovdje? Čini mi se da
          1982, kad su se pravili objekti. A kad pad-  sad razumijem pojam slobodan kao ptica.   III
          ne snijeg, sve zabijeli, to je svijet za sebe.   Preletiš preko brda i dola, tamo gdje ti se   Vratio sam se oko 16 sati istim putem.
          Gdje si – tu si. Ne mrdaj, čekaj da otopli.   sviđa, gdje je toplo, gdje je ugodno. Nema   Kod kartonske zgrade nailazi vojnik Haso,
          A naši momci su po ovakvoj zimi... To ti je   pasoša, granica, check pointova.   izbjeglica iz sela Šaševci. Pozdravljamo
          za vojnih enciklopedija. Zlata nam vrijedi   No, mi nismo ptice, valja braniti svoje   se. Stajemo. On puši. Čuje se neki klepet.
          general Alagić...”                gnijezdo, svoj toprak, svoje pravo na život,   Pokazuje mi rukom prema oronuloj zgradi:
                                            na identitet.                      “Vidiš, to ti je ljudska priroda. Kanibali-
            II                                 Toplo je napolju, ponio sam čitanku iz   zam.” Slegnuh ramenima, bi mi nejasno
            April je. Devedeset peta. Jutra su to-  bosanskog jezika. Ponavljam Hasanaginicu.   šta govori. “Pa nismo još počeli jesti jedni
          plija i sve je izbeharalo, ozelenilo. Budi se,   Sjetih se predavanja od nastavnika Smaje.   druge”, rekoh. Smije se. Odmahuje rukom:
          pupa, ječi, sve vri u preobrazbi iz bjeline,   Kazivao nam je da je od svih ponuđenih   “Nisam mislio doslovno. U nedostatku



         60  23/9/2022 STAV
   55   56   57   58   59   60   61   62   63   64   65