Page 65 - STAV broj 394

Carstva piše Jozef fon Hamer, sve osmansko
brodovlje s njim na čelu biva smrvljeno u
jednoj oluji na putu za Egipat. Ipak, svi
prvotni neuspjesi ne sprečavaju sultaniju
Hundi-hatun da kod oca uporno lobira i
u 36. godini Ahmet-paša staje na najviši
stepenik do kojeg tadašnji običan smrt-
nik može dobaciti – biva imenovan veli-
kim vezirom. Još pet ili čak šest puta bit
će postavljen na ovu funkciju, što nikom
do tad, ni poslije, nije uspjelo.
Put Ahmet-paše Hercegovića preki-
da se naglo, kod Halepa. Godina je 1517.
i iza njega ostaju brojne zadužbine: dža-
mije, medrese, hamami, mektebi, imare-
ti, karavan-saraji. Za svoj vječni počinak
odabrao je harem džamije koju sagradi
u Dilu, selu koje će uskoro biti nazvano
po njemu. Ondje, u Herseku, i danas sto-
ji turbe, pa ako se iz Istanbula uputiš ka
Bursi, siđi časkom s glavne ceste, zastani
pred njim i prouči Fatihu za dušu čovjeka
u kojem se srednjovjekovna Bosna spoji s
osmanskom Bosnom.

PUT U FERHAT-BEGOV
Nas uzburkana historijska ponorni-
ca nosi dalje, ka Ferhat-begu. Ona ga,
stidljivo, izbacuje iz jedne druge hum-
ske porodice. Rodonačelnik Desisalića,
kažu, bio je izvjesni Vuk. Ti Desisalići
bijahu najvjerniji pratioci Hranića-Ko-
sača kroz desetljeća surove bosanske po-
vijesti koju zakitiše borbama s Pavlovići-
ma, s Dubrovčanima, s Kotromanićima, i
sukobima u vlastitoj porodici. Sin Vukov
zvao se Ivan Vuković Desisalić i njegovo
ime izviruje iz jednog dokumenta nasta-
log 1472. godine. Na toj punomoći pečat
je hercega Vlatka, mlađeg sina Stjepa-
na Vukčića Kosače i Jelene Balšić, koji
se odupire Osmanlijama punih šesnaest
godina nakon očeve smrti, a konačno se s
historijske scene povlači 1482, godine koja
ga, već iscrpljenog svakodnevnim borba-
ma, zatiče u Herceg-Novom – Osmanli-
je mu, svakako ne bez žustrog zalaganje
nerođenog brata Ahmet-paše na Velikoj
Porti, koji iste godine postaje carski zet,
dopuštaju da se povuče na otok Rab, gdje
ga vidimo, kako bezmisaon, sasvim istro-
šen, toliko nevoljan da ima dana kada ne
prozbori ni jednu jedinu riječ, zagledan
u beskrajnu pučinu, u koju se svakodnev-
no utapa sunce, iščekuje smrt, uvjeren da
ona, smrt bajna, uvijek dolazi sa zapada.
Dakle, te 1472. godine poslaše Vlatko
Hercegović Kosača i brat mu Vladislav,
za kojeg mnogi historičari tvrde da je
bio osmanski vazal, da ocu nikada, ni
nakon službenog pomirenja, nije opro-
stio što mu zaskoči nesuđenu nevjestu,
jednu fiorentinsku kurtizanu, i da je
baš te godine učestvovao u opsjedanju
Počitelja, poslaše, dakle, njih dvojica

STAV 23/9/2022 65