Page 61 - STAV broj 394

materijala, rezervnih dijelova, okrećeš se Taman kada sam krenuo u podrum, Išli smo pored nekadašnje kafane “Ko-
onom što imaš. Pogledaj ovu zgradu, iz- odjednom s polja, tu ispred prozora, začu- reja”, osnovne škole, pekare “Paštrik”,
granatirana, neuslovna za stanovanje, a za- la se škripa guma. Dotrčah do prozorskog skrenuli u čaršiju, preko žutog mosta, da
tim sva očerupana... Sve je s nje skinuto, i okna i vidjeh kombi. Upravo se parkirao bismo se za minut našli na magistralnom
utičnice, i grla za sijalice... Tako ti je isto ispred kuće. Od kada nema Doma zdrav- putu M-18, Sarajevo – Tuzla. “Sada ima-
i s autobusima.” Rukom pokazuje na olu- lja, skoro da i nema saobraćaja. Mi smo u te jednu dionicu... Odakle nas vide. Usto
pine autobusa ispred zgrade, ondje gdje je slijepoj ulici. Brundao je upaljen kombi. i okuka je skoro pod devedeset stepeni i
nekada bila “Centrotransova” garaža, par- Čovjek je izašao ispred i krenuo ka našem ide se uzbrdo”, trudio sam se objasniti.
king i radionice s kanalima. ulazu. Otvorih prozor i upitah: “Koga treba- Kao iskusan vozač, čovjek je prešao na
Iz zgrade izađe pas – ženka s kučićima. te?” Čovjek je podigao pogled prema meni, suprotnu traku, dodao gas i presjekao kri-
“I ovi su s našeg kraja. ‘Otpušteni’ kad je nasmijao se i rekao: “Merhaba. Trebam u vinu, za tili čas prošavši nadaleko poznatu
rat kren’o. Tugo moja! Ovo ti je lovački Dolove. Možeš li me uputiti?” “Matinu okuku”, najopasniji dio ceste i u
pas. Bez lovine. Bez gazde. ‘Penzionisan’. Već se smračivalo. Nazuo sam patike i ratu i miru, gdje su mnogi vozači završili
Ne zna šta će sa sobom. Dođi, brnjo”, zov- istrčao ispred. Pokušao sam objasniti: “Idete svoju karijeru.
nu Haso. Iz ruksaka je izvadio smotuljak, sad pravo nazad do raskrsnice, ne ove prve Bili smo na Gradini, iznad Gornjeg
hranu. Bacio je prema psima. Veselo su kod škole, ova druga kod kafane, odakle ste Olova. “Molim ovdje stanite...Više me ne
mahali repom. Sagnuh se. Pritrča mi je- došli, samo da ne fulite... Potom kroz čarši- trebate. Ovim putem još kilometar ravno...
dan od kučića. “Jadni... I oni su u potrebi ju, vidjet ćete hotel, pa lijevo...” Prekinuo Bez skretanja... I eto vas u Dolovima. Vi-
za društvom... Za nečijim toplim očima”, me u nekom trenutku mog objašnjavanja: djet ćete tablu”, rekoh mu. Mensur je zau-
reče Haso. “Čuj meni je ovo prvi put da sam ovdje. I stavio kombi. Pokušao sam otvoriti vrata.
Ostao sam igrajući se s psima. Haso je sve su ruševine. A da ti kreneš sa mnom Nije išlo. Vozač je sa svog sjedišta, rukom
otišao prema čaršiji. Odjednom se ponovno donekle? Moram ovo čim prije dostaviti.” preko mojih nogu, dohvatio ručicu, dva tri
začula škripa iz smjera zgrade. Samo je sad Odgovorih: “OK, samo da javim svojima. puta je provrtio gore-dolje, da bi se vrata
zvučalo jače, robusnije. Neka je teška živo- Otišao sam do mame i informirao je da ću potom otvorila... Otvorio je i pretinac i
tinja hodala u podrumu kartonske zgrade. do čaršije... Nisam rekao detalje. Svakako izvadio kesu. “Ovo je za tebe. Hvala ti. Bio
Pas je zalajao. Iz otvora u mraku izašao je nisu mogli čuti kombi u podrumu. Ušao si na visini zadatka. Bit će nešto od tebe!”,
mršav vojnik, ne mnogo stariji od mene. sam na suvozačevo mjesto. Pozadi su bili reče. Zatvorio je vrata, da bi se potom iz-
“Paša, drž’ ga! Nemoj da me ujede. Oca smb sanduci. Municija, granate ili ko zna gubio u pomrčini. U kesici sam našao sok
mi, upucat ću ga krene l’ meni.” Potom se što? Čovjek mi pruži ruku: “Zovem se Men- i čokoladu.
pojavio drugi vojnik. Stariji, možda u sred- sur. A sad, pravac Dolovi.” Polahko sam se s Gradine spuštao pre-
njim tridesetim: “Š’a se trzaš?! Prošao si i Upalio je svjetlo. Gotovo da sam vrisnuo ma Gornjem Olovu. Prošao sam pored me-
Otes i Žuč, a cuke se bojiš. Moj Samire, ni- vidjevši kako svijeta osvjetljavaju našu ulicu: zarja na Jasenu, potom uskom uličicom
kad u pamet! Šta prepadaš dijete?” Prišao “Morate ugasiti, vide nas s Beka ravni. To pored Haništa. Nisam ovdje bio dugo. Sve
je sasvim blizu psu koji je zarežao. “Haj, su one kuće tamo, pokazao sam mu rukom je zjapilo prazninom. Nekadašnji omladin-
kuš... bježi odavde!” Počeo je skakati, tre- u suprotnom smjeru od onog kako je bio ski dom u potpunosti je izgorio, kao i kuće
skati lijevom pa desnom nogom tjerajući parkiran kombi, prema uzvisini udaljenoj okolo. Stajale su katolička crkva i džami-
pse podalje od nas... nekih tri-četiri kilometara zračne linije.” ja. Ovako u pomrčini činilo se kao da nisu
“Nego, paša, da nema negdje plinskih Momentalno je ugasio svjetla. pogođene. Izgledalo je ranjeno i prkosno
boca... To bi nam valjalo!”, upita mlađi voj- Vozili smo u mraku, kroz ruševine, po- Gornje Olovo. Došao sam do kuće frizerke
nik. Slegnuh ramenima. “Jučer je Enver lahko. Sablasno su izgledale zgrade. “Ovo Šefike. Već je bio potpuni mrak. Odatle se
našao jednu. Bocu imati zimi, u Saraj’vu, gdje živim zovu vukovarskom četvrti”, po- pružao panoramni pogled prema čaršiji.
to ti je jackpot. Vama to ne treba ovdje, na jasnih. Mensur je odmahnuo rukom, činilo Gledao sam u ruševine onoga što je ostalo od
svakom koraku šuma. Ovako je nekada se da je vidio mnogo mjesta sličnih Olovu. Olova. Sve je bilo izlupano, prevrnuto, tek
izgledalo Mojmilo (pokazao je prema obli- Bio je manji rastom od mene. Debeo. Pro- kosturi od nekadašnjih stambenih objekata.
žnjoj šumi). Sad samo golet. Ti stanuješ u ćelav. S uredno potkresanim brkovima. Izgledala je kao veliki mrtvački sanduk,
blizini?”, upita me stariji vojnik. “Da, ona betonska podloga za otvoreni bazen, siva s
kuća tamo”, odgovorih. “Lijepo je ovdje!”, “Nego, paša, da nema negdje nekim čudnim odsjajem, čak i u pomrčini,
rekao je naglas, kao konstataciju... Podigao sada prazna, bespredmetna... Koliko sam
sam obrve u znak čuđenja. Vidjevši me ta- plinskih boca... To bi nam samo dana, sedmica, mjeseci proveo tamo
kvog, reče. “Drva imate, vode imate, kol’ko valjalo!”, upita mlađi vojnik. tokom ljeta?! Bilo je i nekoliko svjetiljki,
vidim, ne tuče snajper... Moj paša, sve ima izbijala je svjetlost kao trag života u čaršiji.
gore od goreg!” Iz ruksaka je izvadio ke- Slegnuh ramenima. “Jučer I možda bi nekome izgledao apokaliptično
sicu. Kikiriki. “Nađeš li nam bocu, dobit je Enver našao jednu. Bocu taj prizor, nekome ko je na početku rata oti-
ćeš cijelo sedmično sljedovanje”, reče prije šao na Zapad, ondje gdje nema rata, a ostale
nego što se izgubiše na horizontu, cestom imati zimi, u Saraj’vu, to ti je su slike onog prijeratnog gradića. Mene su
prema Karaginu Polju. ‘jackpot’. Vama to ne treba dojmila ta svjetla, svakim danom ih je bilo
ovdje, na svakom koraku šuma. sve više. Budila su mi optimizam. Gledao
IV sam u planinske vijence što su se dodiri-
U dnevnoj sobi na spratu napravio sam Ovako je nekada izgledalo vali baš kod Olova. Konjuh je bio slobo-
kut za sebe. Mini teretanu. Imam tegove od dan. Zvijezda, najvećim dijelom, također.
po tri kilograma, federe na razvlačenje i štrik Mojmilo (pokazao je prema Priželjkivao sam dan kada će i sva ta sela s
za preskakanje. Vježbam obično predvečer, obližnjoj šumi). Sad samo padina Romanije biti slobodna. Kada će se
dok se još vidi, kada završim zadaću. Negdje golet. Ti stanuješ u blizini?”, naša zastava s ljiljanima zavihoriti visoko.
sam pri kraju, imam još desetak sklekova i Baš poput one na releju, na najvišoj tački
to bi bilo to za danas. upita me stariji vojnik. slobodarskog Vlašića. n

STAV 23/9/2022 61