Page 48 - STAV broj 231-232

KURBAN-BAJRAM

šta god uzme, koji god instrument, prvi Fajić, alarahmetile svima. Do marta 1983.
put ga uzme i svira. Kanun kao jedan od godine učio sam tedžvid. Od početka je
najkompliciranijih instrumenata on je bila neka neobična frekvencija između
prvi put uzeo i odmah počeo svirati. Tu nas dvojice. Dolazim mu 27. marta, u
su nej, tambur, baglama, gitara, klavijatu- kancelariji nema nikoga, a ni u susjed-
re, to je genetika gdje nije potrebno ulo- noj. Kažem mu da je moj prijatelj Šaban
žiti puno truda. Ili imaš sluh ili nemaš, Gadžo napisao jednu ilahiju i da bi vo-
to je sve. Harmonika koju mi je daidža lio da je on čuje. Onda mi reče: “Hajde,
kupio je i danas živa. Kada je Bajram, pa bujrun!” Počeo sam da učim Jakubovu
mi dođu gosti, posviram za dušu svoju i tužaljku. Hadži hafiz Halid-efendija je
za dušu svojih prijatelja. I svatovi kad su, sjedio na stolici, bio sam s njegove lije-
kad se umori pravi harmonikaš, onda ga ve strane. Onako, preko oka sam vidio
malo odmijenim. da ga je ilahija dirnula i da suze padaju
na njegova bedra. U jednom trenutku
Muzički dvoboj koji je Crnogorac je ustao, izišao iz kancelarije, vrata su
morao odbiti: Od mog dede Mehme- ostala otvorena. Brzo se vratio, ponovo
da brat Mustafa je svojedobno bio prvi je sjeo, a ja nisam prestajao učiti. Kada
avaz Mostara. Mi smo rodom iz Blagaja, sam završio, kaže mi: “Na današnji dan
u Kosoru je naša loza. Kasnije smo bili sam doživio najveći udarac u svom živo-
prognani na brdo Gubavica, Elezovina se tu, i baš danas Allah, dž. š., šalje tebe s
to mjesto zove. Tu su moji stari od oca ži- ovom ilahijom.” Nakon što se čas završio,
vjeli posljednjih 200 godina, a prije toga rekao mi je da mu tu noć dođem kući.
smo bili u Imotskom. Negdje u sidžilima
ima to naše prezime, Mısıroğlu – Kuku- Istina s velikim “I”: Dogovorili smo
ruzović. Helem, dedin brat Mustafa bio je me je muzički urednik Televizije Saraje- se da dođe po mene pred Carevu džami-
poznat svirač i pjevač. Jedne prilike mu je vo kontaktirao. Te godine bio sam friško ju, pa smo zajedno pješke otišli njego-
došao jedan poznati crnogorski pjevač da došao iz vojske, a on je čuo da imam lijep voj kući. Ušli smo na drugi ulaz pošto
ga izazove na muzički dvoboj, kako bi se glas. Komšija Reuf mu je pričao kako li- je imao ulaz u bašču i kuću s dvije ulice.
vidjelo ko je bolji. A u to doba su skoro jepo pjevam, pa me zovnuo da me čuje. Kasnije će tu bašču komunisti oduzeti i
svi svirači bili i pjesnici jer su pisali stiho- Otišao sam mu kući, tu je bio klavir, i na tom mjestu napraviti zgradu. Prošli
ve koje bi kasnije izvodi. On je imao jaku hajde da mu nešto otpjevam. Meni se smo kroz bašču i ušli u kuću. Uzeo je da
hifziju, kada bi jednom čuj neku pjesmu, čini da nisam ni počeo, a on kaže: “Do-
odmah bi je upamti, a isto tako i melodi- sta. Imam 12 autorskih pjesama koje bih
ju. Kada ga je Crnogorac izazvao, on mu volio da snimimo.” Kažem mu: “Znate,
je dao ponudu koju je ovaj odmah morao ja ne pjevam ništa što je mlađe od 200 go-
odbiti: “Mi ovdje u Mostaru imamo ljude dina. Drugo, dat ćete mi malo vremena
koji znaju ocijeniti muziku, i ti si bezbeli da razmislim.” Odem kod hadži hafiza
čuo za njih. Ako ćemo se ti i ja nadme- Halid-efendije Hadžimulića i ispričam
tati, ja ću ti dati priliku da prvi izvedeš mu šta je bilo. Kaže mi: “Pitaj hafiza Ši-
pjesmu koju si napisao, a koju niko ni- razija da vidimo šta će ti kazati.” Uzme-
kada prije nije čuo. Ja ću biti tu, čuti tu mo Hafizov Divan i otvorimo Šah-bejt:
pjesmu, pa ću je odmah poslije tebe otpje- “O, Hafize, nudi ti se carski prijesto, al’
vati i odsvirati. Čija izvedba bude bolja, je ulog tvoja glava.” Na to će hadži hafiz
on je, razumije se, pobjednik. A poraženi Halid-efendija: “Uh, što ti odgovori.”
stavlja ruke na panj i svih deset prstiju se Tako da sam završio pjevačku karijeru
tu na licu mjesta rješava kako se više ne prije nego sam je i počeo.
bi mogao nadmetati, jer je gori.” Znači,
prste obje ruke da mu odsijeku. Onda je Sudbonosni trenutak: Eh sad, da
Crnogorac svoje gusle uzeo na rame i oti- vam pričam kako sam 1982. godine,
šao niz lijehe, niz Neretvu. koja je najvažnija u mom životu, upo-
znao hadži hafiza. Bilo je to 21. septem-
Završio pjevačku karijeru prije nego bra. Do njega sam došao s molbom da
je i počeo: I to što je i meni Allah, dž. š., učim tedžvid. Nisam išao u medresu, a
dao lijep glas, nisam pjevao po koncerti- htio sam da ispravno učim Kur’an. Ta-
ma, već sam bio neko ko je razveseljavao dašnji kandidat za hafiza, Faris, učio je
Allahovog prijatelja, hadži hafiza Ha- hifz kod njega, bio je na 13. džuzu. Pazili
lid-efendiju Hadžimulića i svoje prijatelje. smo se u to vrijeme, on je bio student, a
Bio sam njegov Bilal, njegov Ebu Bekir ja srednjoškolac. Zamolio sam ga da me
Rebabi. Hazreti Pejgamber, s. a. v. s., reci predstavi hadži hafizu. Došao sam kod
bi Bilalu: “Erihhna, ya Bilal” (“Obraduj hadži hafiza i krenuo sam s časovima
me, Bilale”), biva, zauči nešto, zapjevaj. tedžvida koji su se održavali u Gaziji-
A isto tako i hazreti Mevlana svom Ebu noj biblioteci, ondje ispred Careve dža-
Bekiru Rebabiji bi reci: “De malo posviraj mije. Gore je imao kancelariju, do njega
na rebab.” A i meni bi hadži hafiz reci: je bio hadži Fejzullah ef. Hadžibajrić, a
“De nam jednu zapjevaj.” Godine 1984. sa njim je dijelio kancelariju Zejnil ef.

48 8/8/2019 STAV